HOME
(GLAVNA STRANICA)

Prof. dr Milosav Čarkić

Srpski književni jezik na početku novog milenijuma

Nacionalna filologija. Nacionalna filologija podrazumeva sistem znanja o nacionalnim duhovnim i kulturnim vrednostima, definisanje opštih stavova o ključnim pitanjima nacionalnog jezika i nacionalne književnosti utemeljenih na nacionalnoj tradiciji. Srbi u ovom trenutku nemaju konstituisanu nacionalnu filologiju. Oni nemaju srbistiku, jer je mahom sve što su srpski filolozi stvarali u 20. veku bilo pod nazivom serbokroatistika. Opšte uzevši, srpska filološka inteligencija nije imala niti ima jasan sistem znanja o srpskom jeziku, kao ni izgrađenih stavova u pogledu nacionalne književnosti (Isp. Milosavljević 1997). Posle nestanka avnojevske Jugoslavije srpski političari su pohitali da stvore i treću Jugoslaviju, kao da Srbi nikada nisu imali svoje države i da ne znaju šta je to državnost izvan Jugoslavije. A srpski filolozi da i dalje stvaraju pod okriljem serbokroatistike.

Nešto iz istorije srpskog jezika. Da bi se u potpunosti shvatilo današnje stanje srpskog književnog jezika i mogle predvideti njegove dalje perspektive, potrebno je da se vratimo jedno dva veka unazad. Naime, krajem 18. i početkom 19. veka, u korak sa drugim slovenskim narodima, Srbi počinju da stvaraju svoju nacionalnu filologiju. Ona svoj najviši domet dostiže pojavom i delovanjem Vuka Stefanovića Karadžića. Vuk je bio taj koji je udario temelje srpskoj filologiji – srbistici, koja je nastala kao deo opšteslovenske filologije - slavistike. Vukov stav da se narodi razlikuju među sobom po jeziku, a ne po veri bio je u skladu sa stavovima ondašnjih najznačajnijih filologa: Dobrovskog, Kopitara i Šafarika. Međutim, sve ovo, nešto kasnije, sa pojavom ilirskog pokreta i ideje jugoslovenstva od strane nekih političara i filologa bliskih Štrosmajeru i Jagiću, počinje da se menja. Naime, ilirizam se kao ideja rodio u visokim naučnim krugovima austro-ugarske monarhije na pragu 18. i 19. veka, a imao je za cilj da u dvojnu monarhiju uvuče Slovene južno od Save. Tu ideju su 30-ih godina 19. veka na svoj način oživeli Ljudevit Gaj i njegove pristalice. Otuda ne čudi da Imbro Ignjatijević Tkalac piše: Može se govoriti što se hoće, mi smo s ove i s one strane (Save i Dunava) jedan narod, s jednim jezikom, s jednim običajima, s jednim određenjem u svijetu, s jednom budućnošću, koju mi moramo zajednički da ostvarimo, jer ćemo inače morati zauvijek da propadnemo (Isp. Opća enciklopedija: 1977: 572). Ilirstvo, iako je bilo jedan oblik odgovora na pritisak Mađara i Nemaca, u suštini predstavlja neku vrstu hrvatskog političkog načertanija. Prepreka stvaranju tzv. Ilirije bila je srpska nacionalna svest, i posebno srpski književni jezik predvukovskog perioda, koji je neraskidivo bio vezan za Srpsku pravoslavnu crkvu. Stoga nije nikakvo čudo što je katolički Beč svesrdno primio Vuka Karadžića, što ga je pomagao u njegovoj reformi jezika i pisma i što je posle uklanjanja srpskoslovenskog jezika kao najvažnije prepreke tzv. ilirskoj ideji potpisan Bečki književni dogovor (Isp. Enciklopedijski leksikon 1972: 40-41), u kome su učestvovali Hrvati, Srbi i jedan Slovenac. Krajem 19. veka u Hrvatskoj je pobedila struja lingvista koji su uveli jezik Karadžićevog tipa ili pravo da kažemo koji su za hrvatski jezik uzeli srpski književni jezik sa fonetskim pravopisom i ijekavskim narečjem. Na prvi pogled bio je to korak ka učvršćivanju srpsko-hrvatskog jedinstva, a u suštini prvi korak da Hrvati srpskom jeziku daju svoje ime i da sve katolike štokavce objedine pod hrvatskim imenom. Period od 150 godina srpsko-hrvatskih veza može se uporediti sa jednom šahovskom partijom koju su igrale generacije srpskih i hrvatskih lingvista. Srbi su uglavnom popuštali, a Hrvati izvlačili poen po poen, radeći marljivo i strpljivo da srpskom književnom jeziku daju svoje ime, i tu partiju su krunisali šahovnicom, a Srbi gubitkom dela jezika i najvećim porazom posle Kosovskog boja.

Osnivanjem JAZU (1867) i dolaženjem za njenog sekretara tada najvećeg srpskog lingviste Đure Daničića, centralno mesto serbokroatistike postaje Zagreb. Prihvatanjem ovakvog rešenja srpska filologija ostaje bez svoga nacionalnog centra i postaje zavisna od hrvatske filologije. Tako je ispalo da danas Srbi imaju svoje filologe, ali nemaju nacionalnu filologiju. Ono što je još strašnije jeste to da jedino srpski filolozi neguju serbokroatistiku, dok hrvatski filolozi, uzevši srpski književni jezik za svoj književni jezik (isp. Kuna 1976: 19; Pešikan 1970: 7), razvijaju isključivo kroatistiku stvarajući nacionalnu filologiju. Ovako konstituisana serbokroatistika ostavila je negativne posledice kako u sferi srpskih filoloških nauka, tako i u duhovnom životu srpskog naroda. U 19. veku srpski jezik je bio samo srpski, dok u 20. veku on za Srbe postaje srpskohrvatski, a za Hrvate hrvatski. Kao što se vidi, došlo je do apsurda koji nigde u svetu nije zabeležen. Narod (Srbi) koji je dao drugom narodu (Hrvatima) svoj jezik (srpski jezik) zbog toga srpski jezik naziva srpskohrvatskim jezikom, a narod (Hrvati) koji je od drugog naroda (Srba) preuzeo njihov jezik (srpski jezik) naziva taj jezik svojim imenom - hrvatski jezik. Skoro istovetna situacija desila se i u delu srpske književnosti. Dubrovačka književnost u vreme Vuka Karadžića za sve slaviste je bila srpska književnost, kasnije ona za srpske učenjake postaje srpskohrvatska, a za hrvatske hrvatska; danas je ona i za srpske i za hrvatske stručnjake - hrvatska. Da li je potreban komentar činjenici da se danas posle masovnog izgona srpskog stanovništva iz Krajine na Filološkom fakultetu u Beogradu Vladan Desnica, srpski pisac iz Ravnih kotara, izučava i kao srpski i kao hrvatski književnik. Da li će za koju deceniju i on postati samo hrvatski pisac?

Posle ove poduže, ali veoma potrebne digresije da se vratimo našoj temi: srpskom književnom jeziku na početku trećeg milenijuma.

Današnje stanje. Posle raspada avnojevske Jugoslavije i nestajanja tzv. srpsko-hrvatske jezičke zajednice na kraju drugog milenijuma srpski književni jezik i srpski narod našli su se na raskršću bez putokaza. Dok se pod okriljem svetskih sila na srpskim nacionalnim teritorijama stvaraju druge države i od srpskog jezika stvaraju drugi jezici (hrvatski, bosanski, crnogorski), srpski jezik na pragu trećeg milenijum ima ono što nema nijedan jeziku u svetu: dva pisma, dva narečja, pravopisnu pometnju i više imena i kod samih Srba: jezik, naš jezik, srpski jezik, srpskohrvatski jezik, hrvatskosrpski jezik, pa čak i jugoslovenski jezik.

Šta srpski književni jezik nema, a trebalo bi da ima. U ovom trenutku srpski književni jezik nema ono što je trebalo da ima bar pre šezdeset godina:

  1. dijalektologiju koja bi bila napisana na osnovu podataka sa terena (u Srpskoj akademiji nauka postoji bogata zbirka dijalektoloških upitnika koji su sakupljani poslednjih 50 godina),
  2. dijalektološki atlas,
  3. istoriju jezika,
  4. veliku opisnu gramatiku,
  5. sintaksu,
  6. veliki opisni rečnik i rečnike pisaca.

Neko će reći da ni Hrvati nemaju ni dijalektologiju ni lingvistički atlas. Tačno je da nemaju. Ali to je samo zato što bi takva dijalektologija i lingvistički atlas progovorili jezikom činjenica i otkrili da su Hrvati uzeli srpski književni jezik za svoj i da su mnogi od onih koji se sada izjašnjavaju za žestoke Hrvate u stvari Srbi, ili tačnije, pokatoličeni Srbi.

Ko to danas izbegava ime srpskog jezika? Evidentno je izbegavanje imena srpskog jezika tamo gde bi trebalo da to ime bude svetinja: u nazivima književno-jezičkih časopisa i izdanja. Za začuđenje je što poznati časopis Instituta za srpski jezik SANU nosi ime Naš jezik. Ovo ime je odgovaralo duhu vremena u kome je nastao: da se izbegne u nazivu ime – srpski. A zašto on danas nosi neutralno ime, treba pitati glavnog urednika i redakciju časopisa. Čudno je i to što časopis Jezik i književnost koji izlazi u Beogradu u svome nazivu nema određenja o kojem jeziku i kojoj se književnosti radi. Međutim, još čudnije je da časopisi osnovani posle raspada tzv. srpsko-hrvatske jezičke zajednice imaju nemušte nazive. Naime, Matica srpska pokrenula je časopis Jezik danas – koristan i moderan časopis koji se bavi pravopisnom i praktičnom problematikom srpskog jezika, sa odličnim dizajnom, ali šteta što osnivač i redakcija časopisa nisu imali smelosti da mu daju ime Srpski (književni) jezik danas. Ovako to može značiti i jezik urdu, i svahili, i engleski i bilo koji drugi jezik. Časopis Svet reči, koji izdaje Filološki fakultet u Beogradu, takođe ne pominje ime jezika. Možda će nam nešto više reći slučajevi iz Instituta za srpski jezik SANU i iz Srpske akademije nauka. Naime, u Institutu za srpski jezik SANU postoji projekat Etimološki rečnik srpskoga jezika; i kada je trebalo izdati oglednu svesku toga rečnika, postavio se problem kako da se spomene srpski jezik, a da to tobože ne uvredi Hrvate, jer su u građi i primeri sa teritorije današnje Hrvatske. Postupilo se solomonski: Ogledna sveska Etimološkog rečnika srpskoga jezika zove se Ogledna sveska Etimološkog odseka. Još jedan podatak: Odeljenje za jezik i književnost SANU odlučilo je da se najnoviji 16. tom RSANU pojavi pod nazivom Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. A to znači da Institut za srpski jezik SANU i dalje piše rečnik jezika koji nikada nije postojao. Možda nije za zanemarivanje ni ovo: u toku masovnog proterivanja srpskog naroda iz Kninske krajine u Srpskom dijalektološkom zborniku objavljena je monografija o govoru Konavla. Ustaljena je praksa da se u toj publikaciji tekst štampa ćirilicom i da se rezime daje na ruskom. U ovom slučaju tekst je štampan latinicom i sažetak je dat na talijanskom. Dobro, i da shvatimo da je neko iz redakcije Srpskog dijalektološkog zbornika hteo time da kaže: Konavle je hrvatska teritorija i mi nemamo nikakve velikosrpske aspiracije, ali zašto rezime na talijanskom, a ne recimo na engleskom ili nemačkom. Neshvatljivo je i to što neki srpski filolozi u svojim radovima i dalje upotrebljavaju termin srpskohrvatski jezik (Isp. Simić 1994). Ne znamo da li je u pitanju to što se Srbi sporo prestrojavaju i osvešćuju ili je nešto drugo. Postavlja se pitanje: da li se to danas posle 30 godina neko iz nekih "uzvišenih" razloga odriče i imena srpskoga jezika.

Problem terminologija i stranih reči u srpskom jeziku. Problem terminologija je postavljen u Saveznom zavodu za standardizaciju još 1947. godine. Problem je postavljen, ali je vrlo malo urađeno. Termini su normirani samo u onim oblastima i disciplinama gde su to tražili međunarodni standardi. U mnogim oblastima i disciplinama vlada pravi haos ili potpuna internacionalizacija termina, a najveći haos i otuđenje vlada u lingvističkoj terminologiji i medicini. Terminologije imaju veliki značaj za školstvo i nauku. Naime, dete se već u osnovnoj školi u svojim udžbenicima sreće sa jednim brojem termina i nije svejedno da li su ti termini strogo ustaljeni, jasno definisani, da li su izraženi rečima maternjeg jezika ili stranim leksemama. Situacija u udžbenicima već u osnovnoj školi je zabrinjavajuća, a u srednjoj školi i na fakultetu više nego zastrašujuća. Otuda se može postaviti pitanje da li se naši srednjoškolci i akademski građani školuju na srpskom ili na nekom stranom jeziku. A što se tiče nauke, već se zna. Da biste stekli neko naučno zvanje, vi morate da savladate jezik od koju hiljadu stranih reči. Pa ni to ne bi bilo čudno kad bi terminologija bila normirana. Ali nije. Gde je tu država, gde su nacionalne institucije, gde je Savezni zavod za standardizaciju. Možda će nam odgovor dati vest koju su 2000. godine objavile novine da je Savezni zavod za standardizaciju osnovao komisiju koja će pronaći grupu stručnjaka koja bi standardizovala srpsku tastaturu. Danas, 20 i više godina od pojave računara u masovnoj upotrebi. S druge strane, srpski književni jezik je preko naziva stranih roba, proizvoda i novih tehnologija preplavljen stranim, uglavnom engleskim rečima. Ovakvu situaciju niko ne kontroliše, oni koji bi trebali da to rade sede skrštenih ruku. Međutim, problem se može rešiti za godinu-dve, ali ko da odvoji novac za to i ko da to uradi! Moramo se zapitati: kome je u jugoslovenskoj državi stalo do srpskog književnog jezika!?

Borba za očuvanje pisma i jezika. Pre dvadeset godina vodila se živa aktivnost da se očuva ćirilica kao izvorno srpsko pismo. Navođen je podatak da su grafiti po zgradama i javnim mestima ispisani obično latinicom, što je značilo da se generacija koja stasa u slobodnom izboru opredeljuje za latinicu kao svoje pismo. Danas je ta priča zastarela, pošto je veliki broj grafita ispisan ne samo latinicom nego i na engleskom jeziku, i to prilično ispravnom. Dakle, ne gubimo samo pismo nego i jezik. Manija engleskog jezika sa televizije i grafita širi se na nazive firmi, preduzeća i umetničkih grupa … Da li bi trebalo uključiti signal za uzbunu, pomiriti se sa situacijom ili biti radikalan … uvesti engleski jezik kao jezik javnog opštenja, a u pogledu vere preći kolektivno u katoličku veru i postati Srbi katolici. Možda bismo time rešili mnoge probleme i ubrzali ono na čemu svesno ili nesvesno radimo.

Položaj srpskog jezika u svetu. Porazna je ali tačna činjenica da se na većini katedri u svetu gde se nekada učio tzv. srpskohrvatski jezik sada uči hrvatski. Na nekim katedrama gde se uči srpski ne predaju ga Srbi, a na nekim gde ga predaju Srbi, predaju ga iz hrvatskih udžbenika. Još u vreme avnojevske Jugoslavije katedre i biblioteke gde se izučavao tzv. srpskohrvatski jezik obasipane su hrvatskim, makedonskim i slovenačkim knjigama. U tadašnjoj Srbiji niko nije bio nadležan da srpskom lektoru daje srpske knjige za poklon stranim katedrama i bibliotekama. Uz ovo bih dodao da su lektori iz drugih jugoslovenskih republika prethodne Jugoslavije bili mnogo više novčano motivisani da obavljaju svoj posao nego lektori iz Srbije, čak su lektori iz Vojvodine i sa Kosova bili bolje materijalno zbrinuti nego lektori iz uže Srbije. A to valjda nešto govori. Danas hrvatska država čini sve kako bi na katedrama za nekadašnji tzv. srpskohrvatski jezik otvarala katedre za hrvatski jezik. Hrvatska država sve čini da bi privukla strane studente da uče tzv. hrvatski jezik: daje im stipendije i obezbeđuje plaćeni boravak za vreme letnjih i zimskih ferija. A šta i koliko čini jugoslovenska (i srpska) država za srpski književni jezik? Neka na ovo pitanje odgovore zadužene srpske ustanove i odgovarajuća jugoslovenska i srpska ministarstva.

Srpski jezik i informacione tehnologije. Postoji još jedna primena jezika, to je primena jezika na računarima. Tu kao da ne stojimo loše. Oni koji se iole ozbiljnije bave obradom teksta na računaru čuli su za Programski paket RAS. Za one koje to interesuje iznosimo da su u toku pripreme za izdavanje kompaktnog diska na kome će se naći program za podelu reči na slogove, korektor za otkrivanje daktilografskih i pravopisnih grešaka, program za ekavizaciju/ijekavizaciju teksta i srpski elektronski rečnik, u čiju je bazu ušlo 15 tomova RSANU i 3 toma Matice srpske. I još nešto, ne manje važno, da se daleko odmaklo u izradi srpskog elektronskog pravopisa koji će imati 300.000 reči sa kompletnom pravopisno-gramatičkom podrškom i izradi velike opisne gramatike srpskoga književnog jezika. Ali da odmah kažemo, da se ne zavaravate, ovim uspesima ne mogu se pohvaliti ni ministarstva koja su po zdravoj logici morala da finansiraju ovaj paket ni nacionalne institucije koje su morale ove projekte da prijave kod ministarstva kao svoj radni zadatak. Ovaj grandiozni posao vodio je, radio, sam i sa saradnicima, finansirao i o finansijama se brinuo Milorad Simić. Kako je radio, kako se dovijao za novac, koje je probleme imao, ko mu je pomagao, a ko nije hteo da mu pomogne ili čak mu smetao - priča je za sebe ili za rubriku verovali ili ne. Možda je Simićev primer neka vrsta putokaza onima koji nameravaju da nešto korisno urade za srpski jezik: uzdati se prvenstveno u se i u podršku onih kojima je stalo do srpskog književnog jezika i opstanka srpskog naroda.

Perspektive srpskog jezika ili šta da se radi? Prvo, u srpsku filologiju treba uvesti kriterijume stručnosti i naučnosti, a odstraniti sve ono što podseća na mafijašku organizovanost, ono što u prvi plan stavlja klanovsku pripadnost. Drugo, postaviti pred srpsku filologiju i finansijere sledeće zadatke – obraditi i normirati srpski jezik, prebaciti ga na elektronski medij i učiniti ga dostupnim svim Srbima u zemlji i u svetu, zatim napisati fundamentalne priručnike za našu decu u zemlji i inostranstvu i za strance koji uče srpski jezik, kao i prikladne jednojezične i dvojezične rečnike. Ili određenije rečeno trebalo bi kompletirati Programski paket RAS i na njegovom dovršenju (na dovršenju elektronskog pravopisa i velike opisne gramatike) angažovati sve kvalifikovane srpske filologe, zatim ili uporedo sa tim uraditi srpski dijalektološki atlas, srpsku dijalektologiju i istoriju srpskog jezika, sintaksu, fonetiku, morfologiju, tvorbu reči, stilistiku. Neophodno je da se po svaku cenu obezbedi novac za lektorska mesta u inostranstvu i novac za stipendiranje stranih studenata koji žele da studiraju srpski jezik kod nas. Ukoliko se ovo ne uradi, uveren sam da ćemo za neku deceniju morati objašnjavati strancima ne samo da jezik kojim mi govorimo nije hrvatski nego i nešto gore da mi nismo Hrvati nego Srbi. Ako se ne osvestimo i ne shvatimo profesionalnu i moralnu odgovornost u očuvanju srpskog (književnog) jezika, zacelo će nestati i srpski jezik i srpski narod. U tom slučaju svi naši "veliki naučni uspesi" u zemlji i u svetu, sva naša "slavna imena" i "idoli" pokazaće se kao lažni, kao novac bez pokrića, kao prazna priča.

Na kraju treba razmisliti da li je u proteklih 50 godina postojala srpska jezička politika, ko je tu politiku vodio, da li su je vodili Srbi, da li je ta politika bila dobra, mudra, dalekovida i uspešna, da li tu politiku treba nastaviti ili menjati. Da li je ovo što sada radimo mi i naše ustanove dobro i ispravno. Razmislimo. Možda je poslednji trenutak.

Literatura: