Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

Svetozar Borak:

OBIJANJE SRPSKOG JEZIKA

Novi Sad, 1998

Centar onog dijela Srba katolika koji su bili svjesni svojih srpskih korijena, a bili vjerni svojoj katoličkoj crkvi, oduvijek je bio Dubrovnik. Razlika između Srba katolika u Dubrovniku, Cavtatu ili Splitu, i onih u Bosni, Hercegovini, kopnenom dijelu Dalmacije, i Žumberku, Slavoniji, bila je i u tom što prvi nisu nikad, sve do početka ovoga vijeka, krili svoje srpsko porijeklo, a drugi su to činili, postavši preko prihvaćene rimokatoličke vjere, ili preko unije, fanatični Hrvati. Dubrovčani su svoj narodni jezik zvali slovinski, slavjanski, ilirski, srpski, nikad hrvatski. Danas oni govore i pišu samo hrvatski. Ta metamorfoza srpskog jezika u hrvatski desila se mimo prirodnog razvitka jezika i samo zahvaljujući političkoj volji i hrvatskom nacionalnom programu, razumije se, i ideološki zaslijepljenim Srbima. Hrvatski jezikoslovci, istoričari, književni istoričari, administrativci, već od zadnje četvrtine 19. vijeka, a dosljedno u 20. vijeku, stali su zamjenjivati naziv „ilirski", „slovinski", „naš", kad je riječ o jeziku, sa „hrvatski". Od toga vremena naglo započinje kroatizacija ne samo srpskog jezika, nego i književnosti i uopšte kulturne baštine koja nikada nije bila hrvatska. Taj proces još nije završen jer u ovovremenoj hrvatskoj štampi i izjavama njihovih javnih radnika stalno se ponavlja kako je npr. i srpski manastir Krka, zadužbina sestre cara Dušana, u stvari hrvatski spomenik kulture. Za hrvatsku, a nažalost i za većinu srpske, ne samo naučne javnosti, jezik građana Dubrovčana i prošlih i ovoga našega vijeka jeste hrvatski jezik. Naučnim i istorijskim činjenicama uprkos, jer se radi o srpskom jeziku.

Savremeni hrvatski istoričar Vinko Foretić u svojoj „Povijesti Dubrovnika do 1808." kaže za rječnik Joakima Stulija (1729-1817) za čiju je osnovu Stuli uzeo dubrovački govor i koristio djela srpskih pisaca 18. vijeka, Orfelina, Rajića i dr. da je „zaista rječnik hrvatskog jezika".

Kad Marin Franičević u „Povijesti hrvatske književnosti od renesanse do prosvjetiteljstva" govori o naturalizovanom Dubrovčaninu Marku Brueroviću, inače Francuzu (Brueere Derivaux), on kaže da ga je stari dubrovački gospar Medo Pucić učio „hrvatskom jeziku". Sam Medo Pucić smatrao je sebe Srbinom, jezik kojim je govorio i pisao nazivao je srpskim, osnovao je srpsku čitaonicu u Dubrovniku i nedvosmisleno je dubrovačko „slovinstvo" imenovao srpstvom.

Stuli nije nijednom riječju nazvao svoj rječnik hrvatskim. Savremenik Stulijev Italijan Franko Apendini napisao je istoriju dubrovačke književnosti u kojoj pojam ilirski, slovinski, zamjeljuje sa „serbico", bez čak i upotrebe riječi „hrvatski".

Zanimljivo je da se u Enciklopediji Jugoslavije, u odrednici o Stulijevom rječniku, za taj riječnik koristi naziv „hrvatski".

Kako se išlo od srpskog ka hrvatskom jeziku na srpskoj osnovi i kako jezik Dubrovčana nije bio hrvatski jezik, možemo se obavijestiti na slučaju Bartola Kašića, jezuite i jezikoslovca s kraja 16. i početka 17. vijeka, inače rođenog na otoku Pagu, gdje se govorilo hrvatskim jezikom.

Po želji Dubrovčana i uz pomoć splitskog nadbiskupa Sforce, Kašić je preveo Novi zavjet „in lingua illirica vernacula trogata" Iz nekih razloga njegovim prevodom nije bio zadovoljan senjski biskup Ivan Agatić, a nisu bili sasvim zadovoljni ni Dubrovčani. Žalbe su doprle i do jezuitskog generala pa mu se Kašić morao pravdati. U pismu generalu upućenom 17. jula 1625. godine on kaže da njegovi spisi nisu pisani samo dubrovačkim govorom „in lingua illirica vernacula trogata " (nego više u jeziku moje nacije). Kašić je bio, dakle, svjestan svoje čakavske jezičke sredine, „općinstva" u kome je rođen, što je uticalo na njegov prevod Novog zavjeta, a što je Dubrovčanima kao štokavcima bilo strano. Nema sumnje da je Kašić u svoj „ilirski" unosio i riječi i njihove oblike preuzete od štokavaca iz Bosne i Srbije, gdje je dugo godina bio u jezuitskoj misiji. Njemu, čakavcu, baštiniku hrvatskog jezika, jasna je granica prema srpskom štokavskom, jeziku kakvim se govorilo u Dubrovniku. Dubrovački biskup je, uprkos manjim greškama, branio Kašićev prevod Svetog pisma, objašnjavajući to pred zvaničnicima u Rimu (1632) da se tim jezikom govori i na istoku, u Turskoj, gdje ima dosta katolika. Kašić je ipak, dakle, preveo Novi zavjet uglavnom na onaj jezik kakvim se u Dubrovniku oglašavalo npr. 1638. „na srpskom jeziku da ga svak bolje razumije" „si grida e proclama l'infrascritto tenore in lingua Serviana per maggior intelligenza d'ognuno".

Kašić je u pismu jezuitskom generalu naznačio razliku između svoga narodnog jezika, kakvim se govorilo na njegovom rodnom, čakavskom, Pagu i onog u štokavskom Dubrovniku. Sasvim u duhu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu, njegovo je opredjeljenje bilo za štokavski zbog širine zahvata balkanskog prostora na kome je trebalo provodnti rimokatoličku misiju. Možda ponesen tim balkanskim univerzalizmom on Kirilicu naziva „našim srbskimi slovi". Prema navodima Dubrovčanina, prof. Petra Kolendića, Srbina katolika. Kašić se lično poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. štampao Orbinovo „Zrcalo duhovno". „Zrcalu" je dodao i jedan manji svoj rad („Nauk za dobro pisati slovinski i lasno čitati ovo libarce"). U njemu Kašić piše: „Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski."

Kašićevo dobro poznavanje jezika kakvim se govorilo u Bosni i Hercegovini i u Dubrovniku, dakle srpskog jezika, hvalili su u razgovoru za vrijeme jezuitske misije u Temišvaru o. Rafael Levaković i Jakov Mikalja, i sam pisac rječnika štampanog u Loretu, u Italiji, 1649. Kad Mikalja govori o ortografiji u svom rječniku on ima samo riječi hvale za jezik kakvim se govori u Bosni, dakle srpsku štokavštinu.

Istoričar hrvatske književnosti Mihovil Kombol dosljedno zamjenjuje, kad je riječ o Kašićevom radu, pojam ilirskog, ili slovinskog, pojmom hrvatski. Taj put, naravno, slijedi i srpska strana.

Da su pisci onoga vremena i Kašićevi zemljaci dobro znali čijim jezikom pišu, o čijoj se književnosti radi, govore nam i djela Pavla Vitezovića Senjskog. On piše „Odilenje Sigetsko, tuliko različitom kuliko nečujenom dosle hrvatske rime lipotom spravljeno" (1684), „Kalendarium iliti misečnik hrvatski za leto 1695.", „Lado horvatski iliti Sibila" itd. Učeni Kašić je sigurno bio obrazovaniji od oficira Vitezovića, pa je znao šta piše i on.

Može se reći da je sa radom na jeziku dvojice jezuita Bartola Kašića i Jakova Mikalje započeo jedan proces u odnosima srpskog i hrvatskog jezika koji traje već, evo, više od tri stotine godina i koji još uvijek nije definitivno završen, a koji je stalno tekao na nemjerljivu štetu Srba. Preko Srba katolika Hrvati su dolazili polako do jezika koga su prozvali hrvatskim i do novog kulturnog i nacionalnog prostora. Taj proces nije lišen paradoksa koga, opet, nije proizvela sama priroda jednog i drugog jezika u njihovom dodiru i prožimanju, već je to u najvećoj mjeri učinila rimokatolička crkva. Njenom akcijom hrvatski jezik i pismo su potisnuti (poraz Grgura Ninskog) da bi Kongregacija za propagandu vjere par stoljeća kasnije stala Hrvatima nametati srpski jezik. procjenjujući ispravno da je to dobar put za širenje katoličke vjere i na „šizmatike". U vjekovnom procesu Srbi katolici, naročito u Dubrovniku, Dalmaciji i Bosni, koji su nosili svijest o tome da je njihov jezik srpski, pa ga tako često i nazivali, najprije pod neutralnim nazivima „ilirski'', „slovinski", „slavjanski", „naški", „hrvatski ili srpski", a kasnije pod neposrednim nazivom, predali su svoj jezik hrvatskom imenu. Za takvu evoluciju bila je najzaslužnija katolička crkva i Srbi. O tome će još biti riječi, a sada da vidimo kako je sve započelo sa Bartolom Kašićem.

Prevođenje Hrvata u srpski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu vjere u Rimu. Ona je to činila prvenstveno zato da bi se suzbila protestantska jeres među Slovsnima na istočnoj obali Jadrana, a onda i zbog širenja katoličanstva među pravoslavnim „šizmaticima" na Balkanu koji govore slovenski jezik. Bitna pretpostavka za takvu akciju bilo je izdavanje Novog zavjeta na najrasprostranjenijem jeziku toga regiona. Tako bi se na najbolji način moglo utjecati i na protestantske jeretike i na pravoslavne da dođu u krilo rimokatoličke crkve. Nema sumnje da je najpodesniji za to bio srpski jezik kakvim se govorilo u najvećem dijelu Dalmacije, Dubrovniku, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i u Vojnoj granici, dakle Lici, Kordunu, Baniji, Slavoniji i, naravno, Srbiji.

Sekretar Kongregacije Ingoli u jednom referatu izvještava da Kongregacija već nekoliko godina raspravlja o prevodu Novog zavjeta na slovenski jezik. Oko toga predmeta lično se angažovao i papa Urban VIII. Već raspravljenu i utvrđenu ideju Koigregacije, koju je podržao i papa, trebao je da realizuje dubrovački nadbiskup Toma Celezije. Bilo je sasvim logično to što je upravo Dubrovnik određen kao centar odakle treba da krene Novi zavjet na slovenskom jeziku, pošto je taj grad imao intelektualne i stručne potencijale za tako nešto, a k tome, u njemu se govorilo jezikom koji je bio najrasprostranjeniji na istočnoj strani Jadrana. U arhivu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu čuva se memorandum o prevodu Novoga zavjeta na slovenski jezik u kome se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju dijalekat od svih Južnih Slovena najbolji.

Nadbiskup Celezije je u svom Dubrovniku poznavao najboljeg znalca jezika koji je određen za jezik prevoda Novoga zavjeta, a koji je uz to bio dobro teološki obrazovan pa je bila mala mogućnost da se u prevodu potkradu jeretičke greške. Bio je to, kako je već naprijed kazano, Bartol Kašić. koji je nakon višegodišnjih boravaka u katoličkoj misiji među „šizmaticima" u Bosni i Srbiji znao njihov jezik. Kašić je još za vrijeme studija u Loretu i Rimu bio uočen kao izuzetno darovit filolog i znalac „ilirskog" jezika. To znanje je nesumnjivo ponio i sa Paga, pošto je na Pagu i u njegovoj neposrednoj okolini, na kopnu, u njegovo vrijeme bio znatan broj „šizmatika" koji su kasnije postali katolici, pa Hrvati, a govorili su štokavicom. Njemu je čuveni jezuitski general Klaudio Akvaviva, onaj isti koji je krenuo da katoliči pravoslavnu Rusiju preko cara Dnmitrija Lažnog, naložio da napravi jednu slovensku gramatiku. Kašić je to i učinio i napisao „Institutionum linguae illiricae libri duo". U predgovoru gramatici Kašić je istakao da je koristio najrasprostranjeniji dijalekt u Iliriku, koji se najviše čuje.

U svom radu: „Štamparije i škole rimske kurije u Italiji i južnoslovenskim zemljama u 17. veku" dr Jovan Radonić je o Kašiću zapisao: „Živeći, dakle, dugo godina u Dubrovniku i po balkanskim zemljama, Sremu, Slavoniji i Vojvodini, Kašić je osetio jasno razliku između štokavskog s jedne i čakavskog i kajkavskog u tzv. civilnoj Hrvatskoj s druge strane, kojim se vešto služio Kašićev mlađi savremenik Juraj Habdelić. Na Kašića naročito uticao je fra Matija Divković svojim spisima štokavsko-ikavskim govorom, koji on naziva bosanskim. Kašić je osetio ne samo lepotu štokavskog govora, nego njegovu snagu širenja na račun čakavskog i kajkavskog usled pomeranja etničkog štokavskog (srpskog) elementa prvo s istoka na zapad u pravcu dalmatinskog primorja i Dubrovnika, a posle s juga u pravcu severozapada. Tako je Kašić postepenim slušanjem, beleženjem i studijom došao na ideju da za književni jezpk Južnih Slovena treba uzeti bosansko-hercegovačko štokavsko narečje onako kako je ono uglavnom našlo izraza u dubrovačkoj književnosti. Svoje misli o potrebi jednog književnog jezika za sve Južne Slovene izneo je Kašić u predgovoru Rimskog rituala 1640."

Mi smo prethodno vidjeli, međutim, da to nisu bile originalne Kašićeve misli nego da je to bio stav Kongregacije za propagandu vjere, iskristalisan nakon višegodišnjih rasprava na njenim sjednicama, a sve u smislu kako sprečiti „jeresi" na Balkanu i proširiti rimokatoličku vjeru.

Evo kako taj podsticaj Kongregacije Kašić racionalizuje u svoj stav u predgovoru za Rimski ritual.

„Mnim da oni Pisalac koji hoće stoga upisati naški, ima nastojati koliko najbolje može, onim govorom upisati koga on višt u mnozih pozna da je najopćeni i koga može sfak lašnje razumiti i s koristju pročitati... Ovim dakle načinom odlučih ja Pismo ovoga Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši je govorio i opčio s ljudmi od različitih Rusaga Slovenskih, hodeći po sfitu: i ja sam njih ovaka razumio i oni su moja: Krstjani (rimokatolici, prim. S. B.) Rašani, Srblji poluvirci i Turci. Jur, dakle, ako ja bosanski upišem ove riči (Poslao sam, učio sam, rekao sam, ili take ine, ne branim za to Dalmatinu našemu da on ne reče: posla sam, reka sam, ni manje Dubrovčaninu da ne reče: Poslo sam, reko sam. Ali gdi ja upišem 'što' ili 'šta' ne branim Dalmatinu da on reče ča, ter tako u inih mista, sfak na sfoj način navrnuvši slovo kojegodir po sfojoj običaji: tako ne imamo koristi jedni druzih, veleći da zanose".

Dubrovački nadbiskup je odredio Odbor za pregled Kašićevog prevoda Novog zavjeta. Šestornca članova Odbora, zajsdno sa Kašićem radilo je pune tri godine na pregledu prevoda. Odbor je predlagao Kongregaciji, ako bi ponovo došlo do pregleda prevoda, neka taj posao obavi Dubrovčanin u Svetojeronimskom zavodu u Rimu don Antonio Deodati. I Kašić i članovi Odbora tražili su da u eventualni novi Odbor uđu makar dva Dubrovčana. Ovo insistiranje na Dubrovčanima kao članovima Odbora svakako znači da su oni smatrani kompetentnim znalcima jezika na koji je trebalo da bude preveden Novi zavjet, dakle štokavskog, srpskog.

Jedan od najvećih autoriteta u oblasti slavistike u drugoj polovini 19. vijeka. Hrvat Vatroslav Jagić u jednom predavanju 1884. godine rekao je o Kašićevoj gramatici (Institutionem linguae illiricae): „To je gramatika narodnog srpskog jezika između štokavice i čakavice."

Vladimir Horvat je u Zagrebu 1990. priredio Kašićev rječnik pod naslovom „Hrvatsko-talijanski rječnik" mada taj rječnik u svom izvornom obliku nema nigdje hrvatskog naziva. Horvatova zamjena ilirskog naziva sa hrvatskim izraz je opšte težnje svih hrvatskih lingvista da im istorija „njihovog" književnog jezika dopre što dalje u prošlost, za sada bar do Bartola Kašića.

Da je među Dubrovčanima postojala snažna i jasna svijest o tome da je narodni jezik kojim oni govore, van adminnstrativnog, a donekle i književnog italijanskog i latinskog, u stvari srpski jezik, neka nam posvjedoče samo neki od mnoštva primjera.

Istaknuti Srbin katolik Dubrovčanin dum Ivan Stojanović sjeća se riječi svoga sugrađanina dr Antuna Radića o jeziku Dubrovčana.

„Stari dubrovački liječnik Antun Radić, kad bi ga mi, ondašnji učenici gimnazije, pitali – otkle su vadili nekijeh tako prikladnijeh riječi, odgovorio bi: Primili bi ih na Taboru, sinko! (Nekadašnje pazarište Hercegovaca na Pločama, predgrađu Dubrovnika), pa bi ih opet surove u gradu izgladili." Hercegovci na Taboru bili su Srbi štokavci.

Dr Pavle Ivić u svom radu „O značenju izraza lingua serviana u dubrovačkim dokumentima 15. i 16. veka" naveo je nekoliko zanimljivih primjera, gdje se spominje srpski jezik kao jezik kojim se služe Dubrovčani.

Već je spomenut primjer upotrebe naziva lingua serviana u jednoj naredbi u Dubrovniku 1638. godine, gdje se u napomeni na italijanskom jeziku kaže: „il di primo di 9bre 1638. De mandato degli Signori officuali sopra la pramatica si grida, et proclama infrascritto tenore in lingua serviana per magior intelligenza di ogni uno..." /„Prvoga novembra 1638. Po naređenju gospode činovnika pramatike izvikuje se i proglašava dolje potpisani sadržaj na srpskom jeziku da bi ga svak bolje razumio..."

Dubrovčaninu Feliksu Petančiću je godine 1491. dubrovačko Malo vijeće „isplatilo pet perpera što je na srpskom izradio nekoliko kopija jedne bule" i to dubrovačkim govorom.

Postoje primjeri upotebe izraza „lingua serviana" za jezik koji su Dubrovčani koristili u međusobnoj komunikaciji nađenih uz prevode tih tekstova na latinski ili italijanski jezik, kao npr. 1597, 1598. (tri puta), u 1608.(dva puta), zatim 1613. i 1618.

Milan Rešetar, Srbin katolik iz Dubrovnika, značajan jezikoslovac, naišao je jednu studiju izdavanju katoličkog Bogorodičinog oficija u Dubrovniku i u dubrovačkom govoru. Za taj spomenik u zapisu se kaže 31. jula 1511. da je izdan „in littera et idiomate seruiano".

Ignjat Đorđić (1675-1737) dva puta spominje pojam „lingua seruiana" i to vezan za jedan katolički lekcionar ispisan ćirilicom, koji je korišten po dubrovačkim crkvama.

Svakako su interesantna i dva dokumenta iz Dubrovnika u prepisu dr Branislava Nedeljkovića, jedan iz 1568. i drugi iz 1606., koje u svom radu navodi dr Pavle Ivić i gdje se jezik Dubrovčana označava kao srpski. Prvi dokument se odnosi na testament Dubrovčanina Vlahiše Nemanjića „sed quia scriptum erat lingua seriana per me notarium scriptum et registratum fuit", a drugi na jedno pismo Fjoru Jozefoviću u Segedin za koje se kaže da je u originalu pisano srpskim jezikom i pismom.

Mnogobrojni istorijski izvori svjedoče da su u Dubrovniku pri opštinskoj upravi bivala uvijek dva „diaka": jedan je bio zadužen za srpski, a drugi za latinski jezik. Konstantin Jiriček u „Spomenicima srpskim" navodi da u jednom zapisu u Dubrovniku iz 1447. piše i ovo: „I knez i sudije ispitaše kmetove i pristave, te rekoše Nikši Zvijezdiću đaku srpskom da upiše sve po redu..."

U to vrijeme, a i sve do 1808. nema u Dubrovniku ni pomsna o hrvatskom „diaku", hrvatskom jeziku i hrvatstvu.

Natko Nodilo, jedna od istaknutih ličnosti u hrvatskom političkom i nacionalnom životu, u trećoj četvrtini 19. vijeka bio je uvjeren da Dubrovčani govore srpskim jezikom. Njegove retke o tome navodi Radoslav Grujić u svojoj „Apologiji".

„U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka," kaže Nodilo, „a to od pamtivijeka govorilo se srpski; govorilo kako od pučana, tako i od vlastele, kako kod kuće, tako i u javnom životu. Jest, istina, da su se zapisnici raznih vijeća vodili latinski; a prilika je takođe, da pod knezovima mletačkim, njih radi, na vijećima se ponešto raspravljalo i mletačkim govorom. Nego u općini od Mletaka oproštenoj, srpski je raspravni jezik."

Pomenimo još jedan značajan primjer odnosa Dubrovčana prema srpskom jeziku. Dubrovački Srbin katolik Jorjo Tadić pišući o svom slavnom sugrađaninu komediografu Marinu Držiću (1508 -1567), naveo je Držićeve riječi o Mehmed-paši Sokoloviću: „Ovaj Mehmed-paša je našega jezika i naroda...". Marin Držić sigurno nije bio neobaviješten o svom savremeniku, Srbinu koji je kao mlad monah odveden u janjičare i koji je zasjeo kasnije na visoki položaj velikog vezira na turskom dvoru. Uostalom, ovaj nemirni Dubrovčanin u svojim pustolovinama dospjeo je i do Carigrada kao sobar austrijskog generala, grofa Rogendorfa. Studirao je u Italiji u Sijeni, pa su mu bili otvoreni evropski vidici. Pod pojmom „našeg jezika" izvjesno je da nije podrazumijevao hrvatskog jezika. Osnažuje to uvjerenje i lice u jednoj Držićevoj drami, Gulisav Hrvat, gdje njegov jezik biva izvor smijeha, čime pisac jasno stavlja do znanja da jezik Dubrovčana nije hrvatski jezik.

Jezik Dubrovnika i dubrovačke književnosti na narodnom jeziku jeste srpski jezik i tu nema nikakvih nedoumica. Nisu ih imali Dubrovčanin Milan Rešetar, ni Vatroslav Jagić, veliki hrvatski filolozi, ali i srpski. U pristupnoj besjedi, prilikom prijema za člana Srpske kraljevske akademije, Rešetar je, pored ostalog, rekao: „Zato ja još uvijek tvrdim, kao što sam tvrdio pred pedeset godina da se u Dubrovniku nije nikada govorilo, ni u njemu cijelom ni u jednom njegovom dijelu dalmatinskim čakavsko-ikavskim govorom nego uvijek samo hercegovačkim štokavsko-jekavskim. Ja ne idem dalje od toga naučnoga rezultata, a neću nikako da ulazim u, nažalost, obnovijeni spor o srpstvu ili hrvatstvu Dubrovnika, jer su meni Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, pa mi je zato Dubrovnik srpski i hrvatski. Ali ko dijeli srpstvo od hrvatstva mora priznati da je Dubrovnik po jeziku bio uvijek srpski."

Kanonik stolne crkve u Dubrovniku i, potom, dubrovački biskup Mato Vodopić u svojoj „Mariji Konavoki" opisuje slavske običaje u Konavljima, zaleđu dubrovačkom, koji nose srpski znak u jezičkom i etnografskom smislu. Nazivi svetaca tamo su u njegovo vrijeme, dakle, druga polovina 19. vijeka, srpski: Ilindan, Lučindan, Ivanjdan itd. Vodopić navodi i primjer jedne konavaoske zdravice:

„...da pomaže Bog i veliko Trojstvo: mrnara na moru, ratara na polju i svakog pravovjernika koji se krstom krsti, u crkvu ide..."

...,,I zdrav mi si bane domaćine! U zdravlju se ovđe i u veselju sabirali vazda i velika ti fala, đe mi donese pun ovi bardak crvenoga vina, i tebe zdravo bila na ramenu tvoja glava, i svakolika đeca, i svako ti se po baštinam sadržalo dobro šenica, vino i maslina, a po kući muška đečica!"

I Šibenčanima, mada najvećim dijelom štokavcima, jezik Dubrovčana u drugoj polovini 19. vijeka bio je „rišćanski", srpski. O tome piše Šibenčanac Simo Matavulj u svojim „Bilješkama jednog pisca".

„Sjećam se dobro kad sam prvi nut čuo za Dubrovnik. Moglo mi biti sedam-osam godina, a bješe uskršnji post. Za vrijeme toga posta katoličke duhovne vlasti postavljaju naročite propovjednike po stonijem crkvama, a obično ih biraju iz druigh jeparhija. Propovijedi su bivale predveče, jednoga dana talijanski, drugoga srpski. Ele, pomenute godine dođe u Šibenik mlad, ličan bijeli fratar (dominikanac), koji u prvoj pojavi zanese ženski svijet. Ali drugoga večera, kad poče predikati naški, umal se ne diže buna u crkvi. Ta kako i neće! Nije govorio po naški, nego pravo pravcato po rišćanski: djeva, dijete, lijepo itd. Puk diže graju: 'Kakav nam je to fratar, koji govori sasvijem kao kakav bradati rkaćki pop! Kakvo je to čudo!' Pravoslavni navriješe u stonu crkvu: moji povedoše i mene, te se uvjerih da lijepi fratar govori baš onako kako se čita u bukvaru i čitanci srpskoj! (U to vrijeme u Šibeniku je postojala srpska konfesionalna škola, prim. S. B.) Čuđenju i uživanju naših, a ljutnji 'njihovijeh' ne bješe kraja. Uzalud su popovi utišavali puk i objašnjavali da je propovjednik iz Dubrovnika, gdje svak govori kao i on, da taj govor nije odlika samo pravoslavnijeh; uzalud su popovi svjetovali dominikanca da izmijeni govor - on je pokušavao, ali nije mogao - te najposlije, morade ga biskup ukoloniti prije polovine posta!..."

Svom sjećanju na jezik fratra iz Dubrovnika Matavulj dodaje: „Eto kad sam prvi put čuo za Dubrovnik, u kome čak i fratri govore rišćanski! I to je mojoj okolini bila sva odlika slavnoga grada!"

Upravo je narodni jezik Dubrovčana, dakle srpski jezik na kome je stvorena jedna bogata književna tradicija, postao jedna od najglavnijih prevodnica preko koje će se Hrvati prevesti u „svoj" književni jezik. Pored Dubrovnika, građu za isti poduhvat Hrvatima su dali bosanski franjevci od 16. do 18. vijeka, slavonski pisci 18. vijeka, Srbi katoličke vjere sa Vojne krajine i, naravno, Srbi poput Daničića i Skerlića: da ne pominjemo njihove jugoslavenstvujuće sljedbenike.

Bosanski franjevci 16, 17. i 18. vijeka, od Matije Divkovića, preko Pavla Posilovića pa do Petra Vuletića pisali su svoja djela srpskom ćirilicom i srpskim jezikom i vjernost rimokatoličkoj crkvi nije im ugušila etničku svijest. Od druge polovine 17. vijeka neki fratri pridošli sa strane u Bosnu unose latinicu, ali je katolički narod odbacuje pa se početkom 18. vijeka ponovo vraća ćirilica.

Franjevac fra Matija Divković (1563-1631) u prevodu „Plača blažene divice" (Mleci 1630) kaže „koji plač ispisavši sarpski i istavivši bogoslovac fra Matie...", zatim: „Verši kako Avram po zapoviedi Božioi hotiaše prikazati na posvetilište jedinago sina svoga Isaka. Koe verši ispisavši sarpski i ispravivši..." Za svoj „Nauk karstianski" Divković kaže da je „pisan jezikom slovinskim slovi sarpskimi fra Matie Bošnjanina."

Još jedan bosanski franjevac, fra Stipan Margitić, objašnjava razloge zbog kojih je u Mlecima 1704. morao štampati svoju knjižicu „Ispovied karstianska i nauk" „ćirilici i na „bosanskom" jeziku pa kaže da u Bosni nema redovnika koji ne zna tri ili četiri jezika (to samo za sebe govori kolika je važnost pridavana katoličkoj misiji u Bosni među Srbima) „i mnoge su knjige štampali i iztolmačili u jezik bosanski, aliti slovima latinski, a veći dio ot puka ne umie u ona slova; i naša je štampa ostavljena i zabačena posli Divkovića i Posilovića, a veoma su potrebite knjige u Bosni u naša slova i u naš jezik...".

Posilović je bio štokavac po rođenju (Glamoč), biskup po službi (u Skradinu), pa je u svoj prevod sa latinskog unosio i jekavski i ikavski izgovor („Cvijet od kriposti...") „Cvijet od kriposti duhovni i tilesnije" „izvađen" je iz latinskoga „u jezik ilirički aliti slovinski", štampan je u Mlecima 1647. ćirilicom i štokavicom. Na kraju knjige je navedena bukvica za djecu s nazivima az, buki, vjede, glagolje... Posilović koristi neke grafemske oblike kakve su koristili srpski kaluđeri, a i mletački dragomani: ъ kao #. Učeni Bokelj Lazar Tomanović piše o Posiloviću. „Pa šta nalazimo u ovijem primjerima ('Cvijet od kriposti...' prim. S. B.)? Čisti srpski jezik kojijem mi danas pišemo. Bosanski kao dubrovački pisci naši onoga doba, pripadajući rimskoj crkvi, koja je staroslovenski jednak bila zamijenila latinskijem, nije imala drugog obrašca, da pišu za narod do istog narodnog govora i oni su pisali kao što je narod govorio. Tako mnogo prije Dositeja i Vuka bio se počeo sriski narodni jezik i književnost uvoditi i to među katoličkijem dijelom našeg naroda."

Tomanović navodi primjere srpske eufonije u Posilovićevim tekstovima: „z Bogom", „lašci", „mlaci", „junaštvo".

Tako u Bosni i Hercegovini sve do druge polovine 19. vijeka niko nije ni pojma imao o hrvatskom jeziku i hrvatskom nacionalnom imenu. Hrvatska nacionalna ideologija, a preko toga i hrvatsko ime za jezik počelo se unositi u Bosnu i Hercegovinu najprije preko franjevaca, osobito onih koji su bili prispjeli iz Đakova, i iz Hrvatske uopšte, a onda preko politike austro-ugarske vlade. Gotovo istovremeno, dok se još malo ko i privikao na to ime, ideolozi hrvatskog državnog prava i političkog naroda počeli su vikati na sav glas da u Bosni i Hercegovini nema niti može biti nikakvog naroda osim hrvatskog i nikakvog jezika nego hrvatskog. Naročito je u hrvatskoj propagandi bio agresivan „Glas Hercegovca". Ovaj list koji je osnovan po volji austro-ugarske vlasti donio je tako napis iz pera dum Frane Milićevića u kojem se pored ostalog kaže i ovo: „Okante se (Srbi) propagandističkih agitacija, kojima jedino smjerate na to da im (Muhamedancima) uništite i slomijete hrvatsku sviest, hrvatski jezik, hrvatske običaje i hrvatsku narodnost, te najsvetije darove koje im ostaviše njihovi dični prađedovi, đedovi i otci, kako to najbolje i najjasnije dokazuje naš muhamedanski i hrvatski pjesnik Kajmija Mostarac, neumrli slavni paša Takvil Hodaverdi, čauš Sofi Mehmed paša! Hvala Bogu, danas smo mi Muhamedanci a i katolici na čistu sa protivnicima našega naroda (Srbima)."

Dum Frane Miličević je „okrenuo ploču" kad su se pobunili travnički begovi zbog toga što su neki listovi u Hrvatskoj objavili neke tobože njihove izjave kako oni sebe smatraju Hrvatima. Zbog toga što su Travničani demantovali takve napise svojim ličnim potpisima, Dum Frane ih je nazvao „poganima". Ova pogrda nije prošla bez odjeka ni u Mostaru pa su muslimanski prvaci izišli pred okružnog predstojnika barona Benka sa tužbom zbog uvrede. Benko je nazvao velečasnog Milićevića „budalom, pa kao ludu čovjeku, ne treba mu zamjeriti ma šta on govorio".

U srpskom narodu, u drugoj polovini 19. vijeka, u BiH preovladavala je svijest da tu živi jedan narod podijeljen na tri vjere. Tu svijest nosili su pripadnici i katolika i muslimana.

Tako predstavnici banjalučkih Srba godine 1881. u predstavci ministru finansija Slavnju podsjećaju da su i turske vlasti u ranijim vremenima znale za to da je „Bosanskohercegovačko stanovništvo narodnosti srpske". (ABH, ZV, 4693/1882)

U Sarajevu je 1871. štampan udžbenik za katoličke škole iz geografije, u kojem se navodi da u BiH žive samo Srbi.

Slično je i sa konstatacijom u udžbeniku iz geografije za srednje škole u Austro-Ugarskoj, štampanom u Beču 1886. godine gdje se kaže da su stanovnici BiH po nacionalnosti Srbi podijeljeni u tri konfesije. Nije zato čudno što je u ovom posljednjem ratu jedan od kopredsjednika Konferencije o Jugoslaviji, Norvežanin Tornvald Stoltenberg izjavio da u Bosni i Hercegovini ratuju samo Srbi između sebe jer su i tamošnji Hrvati i tamošnji Muslimani etnički Srbi. Ova Stoltenbergova konstatacija, možda proizišla upravo iz pomenute geografije, izazvala je pravu konsternaciju među Hrvatima i muslimanima.

Čak pred kraj prošlog vijeka, 1892. godine u Livnu je sačinjen zahtjev za otvaranje srpske čitaonice. U nacrtu pravila čitaonice istaknuto je: „Srbi građani Ljevanski bez razlike vjere osnivaju društvo koje će se zvati Srpska narodna čitaonica u Lijevnu! - Društveni jezik i pravopis biće srpski i ćirilica... Član društva mora biti Srbin i Srpkinja ma koje vjere bili."

Uprkos jasnom stanju svijesti u pogledu toga čiji je jezik u Bosni i Hercegovini, voljom austro-ugarskih vlasti na taj prostor se uvlače kroatizmi, jer tako nalaže državni rezon. Tako je član komisije za pregled udžbenika Nikola Kašiković 1885. godine oštro kritikovao nasilnu kroatizaciju jezika u školama u BiH. „Svakom je poznato da naš trovjerni narod u ovijem krajevima govori čistim srpskim jezikom, u kome je umiješao malo turcizma. Pa i sam Muhamedanac, koji ni pojma nema o gramatici i o pravilima srpskog jezika, govori ipak pravilno... Pa taj srpski jezik počeše nam neki kvariti, sa nekakvim čudnovatim, smiješnim i za nas nerazumljivim izrazima i riječima hrvatskim... Takvim za ovdašnju djecu nerazumljivim jezikom hrvatskim napisana je i 'druga čitanka'!"

Predstavnici austrougarskih vlasti i hrvatski propagandisti u BiH bili su složni u ocjeni da se na katolike tu mora prihvatiti uticaj iz Hrvatske. pošto se književnom i duhovnom planu tu ništa nama autentično hrvatsko što bi bilo vrijedno pažnje. (Godine 1888. okružni predstojnik u Mostaru piše: „Nesumnjivo je da će se katolička partija kao i do sada oslanjati u literarnoj i uopšte duhovnoj oblasti samo na duhovno najbliži život Hrvatstva, pošto je ono što joj na tom polju ovamo stoji na raspoloženju jedva vrijedno pažnje.")

Vlada Prevedre republike u Mlecima već 1. aprila 1410. ustanovila je instituciju ilirskog kančelira i dragomana i to se održalo do 1797. Zvanični naziv je bio: „Cancelliere delle lettere illiriche e seruiane'' tj. „Sekretar za ilirsko i srpsko pismo". Dragoman ili tumač obično je nosio „interprete delle lettere illiriche e seruiane''. Mletačke vlasti su bile uvele u običaj nazive, kad je bilo riječi o pismu i jeziku, naziv „serviano", „illirico" ili „illirico e serviano"; kad je bilo govora o vojsci korišćeni su izrazi „milizia croata", „cavalleria croata", „croati cappelletti". Ne nalazimo naziv za hrvatski jezik. Kančelir Grgur Kalčina napravio je 1654. prevod Statuta Lige Krajine, koja je bila napisana ćirilicom i štokavicom, sa ikavskim izgovorom, naslov je bio: „Traducione dal Serviano". Prepiska između tursknh begova i venecijanskih vlasti vodila se obično na srpskom jeziku i ćirilskim pismom. Da su i Turci i Srbi znali o čijem se pismu radi govori nam prepiska između turskih uglednika iz Karina i uskočkog vođe iz Senja Đure Daničića godine 1582. gdje se kaže da će se dopisivati „srpskim pismom - ćirilicom". Ne radi se ni o kakvoj, „bosančici" nego o ćirilici određenog varieteta.

Šime Starčević, župnik iz Karlobaga, podno Velebita, je u „Zori Dalmatinskoj" br. 16 iz 1847. godine pisao o ćirilici:

„G. I. A. Brlić ne stoji ni za Slavonski, ni za Dalmatinski, ni za stari Hervatski, ni za novi Zagrebački, ni za ijedan latinski slovim verstopis, on derži, da bi Ilircem najbolje pristojalo, deržati se svoje starine, to jest slovah ćirilskih, i ja isti s ove strane s njime deržim. ja mu pravo dajem u koliko bi pravo bilo, ali u koliko bi se ovo moglo učiniti, k njem nepristajem. jerbo vidim, da je ovo skoro nemoguće."

Župnik Starčević ne objašnjava precizno zašto bi to bilo nemoguće.

Zanimljnvo je da je Ljudevit Gaj predlagao da i Hrvati prihvate ćirilicu, prilikom proslave hiljadugodišnjice sv. braće Ćirila i Metodija, kao slovensko pismo.

Kad je, međutim, riječ o odnosu dalmatinskih Srba prema ćirilici u uskočkim vremenima, interesantan je odnos Zaviše, brata Stojana Jankovića, venecijanskog kavalira i narodnog serdara, prema tom pismu. Zna se da je Zaviša znao talijanski jezik i da je bio pismen, ali, prema venecijanskim izvorima pisao je samo ćirilicom. To se vidi i iz jednog njegovog kratkog zapisa:

„Ja Zaviša Mitrović potrguem."

Isto tako, već smo vidjeli da senjski uskok Đuro Daničić. rodom sa dalmatinskog Kosova i nastanjen jedno vrijeme u Karinu, gdje je imao brojnu rodbinu, dopisuje se s karinskim Turcima samo ćirilicom „srpskim pismom" kako se u jednoj poruci ona naziva. Srpski lingvista Đura Daničić, daje sebi ime toga uskoka i tačno 268 godina poslije pomenute poruke piše svojeručno tekst književnog dogovora Srba i Hrvata u Beču latinicom i latinicom se potpisuje.

Krčki sandžak-beg Muhamed-beg Durakbegović piše iz Vrane 12. avgusta 1675. godine dalmatinskom providuru Marinu Zorzi ćirilicom i pismo započinje ovako:

u ime. gospodina. boga

od nas. gospodina. mohamde bega. dorakbegovića sandžakbega. krsčkoga. uzvišenomu. i izabranom. i plemenitomu. i dostojnomu. gospodinu. merino zorzi. đeneralu. od dalmacnje. i albanije. lubeznivo pzoderavlenje. kakono ufano prijatelu.

Durakbegović iste godine u septembru šalje dva psima providuru Marinu Zorzi u Zadar, raznim povodima. i uvijek piše ćirilicom.

Ćirilicom piše i vikar franjevačkog samostana Bisovac, onog istog samostana koga će Simo Matavulj opisati u svom romanu „Bakonja fra Brne". Na jednom ugovoru koji se čuva u arhivu samostana Sv. Lovre u Šibeniku pored petropoljskih knezova i visovačkih fratara svoj potpis stavlja i fra Pavle Sirotković (ja fra Sirotković vikario Visovca uzdržim što je rečeno). Pisati je znao samo on i kapelan Petrova Polja, fra Šimun Brainović, koji piše talijanski. Ostali, knez Jakov Mikelić. Lovre Jadrić, Ivan Lovrić, Šimun Pauković, Iviša Selaković i Marko Omelić stavljaju mjesto potpisa krst jer ne znaju pisati (...fece il segno di croce per non saper scriver").

 

Već smo prethodno napomenuli da mletačke vlasti u Dalmaciji znaju dobro koji jezik i koje pismo je najrasprostranjenije među stanovnicima dalmatinskog kopna, među Morlacima: dakle, pa su shodno tome i ustanovili kančelire i dragomane vješte srpskom pismu i jeziku. Mletački kančeliri nisu znali za hrvatski jezik i pismo.

Zanimljivo je da će u Dalmaciji prve škole i prve časopise na narodnom jeziku pokrenuti upravo Srbi, a ne Hrvati, što je svojevrsni nastavak tradicije.

Pismo kojim pišu lički Srbi godine 1609. ninski biskup Blaž naziva srpskim pismom (lettera serviana), a jezik na kojem pišu, srpskim jezikom (scritta in serviano).

Katolički sveštenik Josip Krmpotić iz Like pjeva svome zemljaku kapetanu Filipu Vukasoviću koji je 1788. pohitao u pomoć Crnoj Gori sa svojih 400 Ličana, pravosaavnih i katolika.

Pred njima je plemić od starine
Vukasović od ličke krajine...
Ostali su roda vitežkoga
Pravi Srbi, pravo slave Boga.

Dakle, za Josipa Krmpotića su i ti lički katolici u Vukasovićevoj četi „pravi Srbi".

Zanimljiv je zapis o jeziku B. Modrušića iz sela Lonje na Baniji, i samog Lonjanca, gdje su živjeli samo katolici. On je 1863. primijetio: „Upitaš li pako kom prilikom staro ili mlado, osim vojakah, koji se eto u najnovije doba po vojnah zapoviedih itd. od poglavarah hrvatskomu privikli, kojim jezikom govori, odrećiće ti: rackim ili slavonskim. A pokrstiš li ga samo onim hrvatskim, nadne te s istim i s istoimenoga mu zemljišta izsmjehivati i glasu na ruglo izmetati. Taj zao običaj zavladao je još gorje po Slavoniji, - što ako za boljim nazivom jezika i naroda ne uzhajemo teško ćemo se ikada ožuđena cilja dokopati."

Nema sumnje da je Modrušić izuztno dobro shvatio hrvatsku političku misao i pravac kako se „ožuđenoga cilja dokopati". Tim putem su išli kasnije svi hrvatski istoričari i jezikoslovci.

„Za srpski jszik po Slavoniji kaže Radoslav Grujić u 'Apologiji', gde i danas još dosta starijih ljudi i žena rimokatoličke veroispovesti kaže da govori 'racki', svedok nam je i znameniti Matija A. Reljković, koji u svome 'Satiru' na kazivanje svojih Slavonaca, da su njihovi stari i bez škola dobro živeli, ovako odgovara:

O Slavonče! ti se vrlo varaš
Koji god mi tako odgovaraš.
Vaši stari jesu knjige znali,
Srbski štili a srbski pisali..."

Među slavonskim piscima 18. vijeka svakako treba spomenuti Vida Došena, Srbina katolika rodom iz Like, rođenog 1720, koji je na srpskom jeziku spjevao „Aždaju sedmoglavu bojnim kopljem udarenu", u stvari, alegoriju na sakralnu tematiku.

U okviru nastojanja da Srbe u Slavoniji stave pod krilo rimokatoličke crkve, njeni propagatori i misnonari nastojali su da dobro nauče srpski jezik i pismo. Tako zagrebački biskup Vinković godine 1640. u svojoj rasrpavi o marčanskom vladičanstvu ističe unijatskog episkopa Rafaela Levakovića kao dobrog znalca srpskog jezika i pisma. Levaković je bio uspješan u prevođenju pravoslavnih Srba na rimokatoličku vjeru. U katoličkim crkvama znali su se naći na vidnom mjestu istaknuti znaci srpstva i pravoslavlja, svakako u funkciji da smanje psihološki otpor pravoslavnih prema katoličkoj bogomolji u prelaznom periodu. Tako Radoslav Grujić piše: „Štaviše, našao sam u katedralnoj unijatskoj crkvi u Križevcima, na sv. prestolu, jedan krst iz prve polovine XVIII veka sa ovim srpskim zapisom, za koji je dotični kanonik, koji mi je crkvu pokazivao mislio da je grčki: (Dobrijević je bio iguman manastira Gomirja i vanredan pobornik pravoslavlja i srpstva, te ne znam kako je ovaj krst došao u posed unijatima).

Kao što su prije više od tri stotine godina shvatili lukavi Venecijanci da je potrebno otvoriti posebnu kancelariju preko koje bi se obavljala komunikcija, i upravni postovi, sa Srbima na istočnoj obali Jadrana, tako je shvatila i učinila carica Marija Terezija, pa je 1769. naredila da se u carstvujuščem gradu Beču otvori srpska štamnarija u kojoj bi se ćirilskim slovima štampale srpske knjige za potrebe crkve i prosvjete. Već nekoliko godina kasnije ta ista carica izdaje ukaz (1779.) o uvođenju latinice i narodnog jezika u srpske škole. Marija Terezija je to svakako učinila po nagovoru visokih dostojanstvenika rimske crkve, koji su u tome vidjeli lakši put ka privođsnju uniji pravoslavnih Srba. Iako je caričin sin i nasljednik na carskom prijestolju bio tolerantan vladar i protivnik nasilnog prevođenja iz jedne u drugu vjeru, on je pristao, opet po nagovoru papežničkih glavara, da obnovi ukaz od 1779. po kome se knjige srpske imaju štampati prostim narodnim jezikom i latinskim pismom. Iako su se predstavnici Srba uporno branili od takvog pokušaja, Hrvat, zagrebački školski nadzornik, kanonik Mandić je uspio da izdejstvuje oživotvorenje carskog ukaza. Srbi su, međutim, ukazali na loše posljedice takve odluke i nakon više žalbi 1785. ona je stavljena u stanje mirovanja, a poslije toga Srbi su mogli svojim školama slobodno upotrebljavati svoje ćirilsko pismo i nazivati ga srpskim imenom. Reskriptom od 10. avgusta 1868. i zakonom od 14. maja 1887. srpski jezik je ozakonjen kao zvaničan poslovni i službeni jezik. U tom zakonu je za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju stajalo: „Kod svih zemaljskih oblasti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji slobodno je strankama služiti se pismom ćirilskim kao i latinskim. Ondje, gdje Srbi u povećem broju žive, imadu se od prvih molba i rješenja srankama ćirilskim pismom na ćirilicom pisane podneske izdavati."

Srbi u Dalmaciji do 1901. dobili su pravo da sa vlastima i vlasti sa njima imaju voditi „zvannčnu prepisku samo ćirilicom".

Razumije se da su Srbi u Dalmaciji, kao i oni u Slavoniji i Hrvatskoj, imali da vode teške borbe sa hrvatskom politikom, oslonjenom na ideju o hrvatskom političkom narodu i hrvatskom državnom pravu, gdje za srpsko ime nije bilo mjesta, pa prema tome ni za srpski jezik i srpsko pismo. I kad se činilo da će Srbi izdržati, oni su padali u toj borbi jer nisu bili u stanju da proniknu u hrvatsku lukavštinu i dalekosežne planove, inicirane, kako smo već vidjeli, još od Kongregacije za propagandu vjere, prije nekoliko stotina godina. Hrvati su im ponudili, naime, jugoslovensko ime i jugoslovensku politiku, da bi preko toga ostvarili svoje nacionalne planove.

„Kad su hrvatski političari i književnici uvideli, da Srbi neće da prime ni naziv 'ilirski', ni 'naški', ni 'slavonski' za svoj jezik, kaže Dimitrije Ruvarac u 'Eto, šta ste nam krivi', a oni opet nisu hteli da nazovu svoj jezik 'srpskim jezikom', a videći da sa svojim ne mogu ono postići, što su želeli, nazvaše svoj jezik 'jugoslovenskim', misleći da će na taj način Srbi pristati." Ruvarac navodi odluke Hrvatsko-slavonskog sabora iz 1861, član 58., paragraf I. gdje se kaže:

„Jezik jugoslovenski trojedne kraljevine, izjavljuje se ovim za svakoliki obseg trojedne kraljevine, za jedino i isključivo službeni jezik u svih strukah javnoga života."

U paragrafu 5. kaže se: „Svakome je prosto služiti se u svih spisah latinskim ili kirilskim pismom."

Ruvarac prati hrvatske mijene prema jeziku koje su dolazile iz političkog računa:

„Kad uvideše da Srbi neće ni taj naziv zasvoj jezik da usvoje, a oni onda - kao što rekosmo - udariše u tvrdnju da je hrvatski i srpski narod po jeziku jedan narod, te da je svejedno reklo se srpski ili hrvatski. I izpočetka počeše pisati i govoriti 'hrvatsko-srpski', ili 'hrvatski ili srpski jezik', a od dužeg vremena ostaviše se i toga naziva, te sad govore i pišu, da u Trojednici živi sam Hrvat, i da po tome u njoj nema drugog do li hrvatskog jezika.

Gdje se izgubio slavonski jezik poslije šezdesetih godina 19. vijeka?

U predstavci što je uputio Ivan Mažuranić caru sa banske konferencije u novembru 1860. može se pročitati da je jezik hrvatsko-slavonski uveden u sve javne poslove; 10. decembra 1860. na 3. sjednici banske konferencije pročitano je carsko pismo gdje piše i 'naređujsm hrvatsko-slavonski jezik' 17. januara 1861. Kukuljević je pročitao proglas na 'narod hrvatsko-slavonski'; u proglasu se na više mjesta spominju Hrvati i Slavonci."

U odgovoru knezu Medi Puciću, Srbinu katoliku iz Dubrovnika, Ivan Kukuljević je 31. decembra 1860. upotrebio formulaciju - „od kad smo mi Hrvati i Slavonci".

Navodeći gornje primjere kao ilustraciju kako Hrvati upotrebljavaju naziv jezika po nalogu nacionalnih i političkih potreba, Ruvarac zaključuje:

„Nu, i iz rečenog vidi se, da je Vaše hrvatstvo i u Slavoniji 'novog datuma'. Prost svet ili 'puk' u Slavoniji i dan danas kaže da je Slavonac, a svoj jezik naziva 'slavonski', 'naški', al malo će ko reći da je Hrvat, i da govori hrvatski. Da to kaže i prizna, za to se danas staraju Vaši popovi i učitelji." (Ovo je Dimitrije Ruvarac pisao 1895. godine.)

Taj jugoslovenstvujući kurs držao je „meki" i „dobri" Hrvat Josip Juraj Štrosmajer, i njegova Narodna stranka. Kasnije će se vidjeti, ono što su umni Srbi, kao što su bili Nikodim Milaš ili Svetozar Miletić, već davno vidjeli, da je takvo jugoslovenstvo bilo kobna srpska zabluda, kojoj još uvijek nije do kraja isplaćena tragična cijena.

Od 1848. počinju razni razgovori hrvatskih i srpskih intelektualaca u Beču oko pitanja zajedničkog jezika. Tako će austrijsko Ministarstvo pravde inicirati izradu tzv. jugoslovenskog terminološkog rječnika 1849. godine. Urednici su najprije bili Vuk Karadžić i Ivan Mažuranić, a zamjenili su ih Teodor Petranović i Dimitrije Demeter. Iz toga se izlegao i razgovor o jezičkom jedinstvu Južnih Slovena koji će 1850. rezultirati potpisivanjem Bečkog književnog dogovora.

Tekst književnog dogovora napisao je Đuro Daničić svojom rukom i to latinicom. Dogovor je ravnopravno tretirao oba pisma, i latinicu i ćirilicu, ali su se latinicom ipak potpisali i Daničić, i Vuk Karadžić, ali ćirilicu nisu izabrali za svoj potpis na Dogovor Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Mažuranić, Dimitrije Demeter, Franc Miklošić, Stjepan Pejaković, Vinko Pecel... Na Bečkom dogovoru kao da su se, preko latiničnih potpisa Vuka i Daničića Srbi na simboličan način odrekli svoga pisma ćirilice. Ima u Dogovoru jedna rečenica čiju simboličnu poruku tek naša generacija razumjeva: „Ovdje smo, dakle, zasad svršili", glasi ona i kao da anticipira sve buduće faze u evoluciji hrvatskog stava prema tzv. srpsko-hrvatskom jeziku.

Na putu stvaranja hrvatskog književnog jezika i njegovog potpunog odvajanja od matičnog srpskog Dubrovnika, jezik Dubrovčana i dubrovačke književnosti imaće izuzetnu ulogu. Nastranu to što je hrvatski jezik, hrvatska književnost i hrvatski etnikum u Dubrovniku do 20. vijeka, a i na nekim drugnm mjestima, stvorila politička volja hrvatskog nacionalnog programa, uprkos jasnim činjenicama koje se suprostavljaju toj volji. U pohrvaćivanju srpskog jezika ogromnog udjela imali su sami Srbi. Riječi mladog Svetozara Miletića povodom okupljanja Hrvata, Slovenaca i svih jugoslovenstvujućih oko Vuka u Beču, pred zaključivanje Bečkog književnog dogovora, kao da su rođene u proročanskom nadahnuću. U jednom pismu (Jovanu Đorđeviću) on zazire od „ilira" i Slovenca Miklošića i kaže kako oni rade tako „da ne vidimo mreže koje sa svih strana na rod niti... bacaju".

Da je bilo još onovremenih Srba što su mislili o ilirstvu kao Svetozar Miletić i nazirali u njemu „mrežu đavolju" za Srbe, svjedok su nam napisi na istu temu što su objavljeni u „Srpskom narodnom listu", koga je uređivao u Pešti Teodor Pavlović. U tri broja iz 1839. godine, 24, 25, 26, pisac s potpisom P. A. P. (Pavle A. Popović) koga citira i Dimitrije Ruvarac u svojoj knjizi „Eto, šta ste nam krivi", napisao je i ovo:

„Ali sad se svet preokrenuo. Oni, koji su pre toga s nama zajedno znali, i drugima kazivali, da smo mi Srbi i da je to naše Pravo ime, oni nam sad nameću ime Ilir. Uz to nas s drugim slovenskim narodima sabiraju, i srpstvo nam kao odriču, koje samo braći našoj u Srbiji daju. Nas pak tek ostale tek kao Bačvane, Banaćane, Slavonce, Dalmatince, Hercegovce, Crnogorce, Bošnjake itd. Ilire, jedni u jedared stavljaju s Kranjci, Štajerci, Bugari, a drugi nas opet ujedno uzimaju s Horvati."

„No dobri oni ljudi, koji hoćedu sve da poilire, oni ta pitanja zamršuju i zamućuju, misleći valjda, da je in turbido piscari (lov u mutnom) najbolje. Jedni od njih videći, da je njima inače malo polje, po kom bi se širiti mogli, i koliko veće želeći. Za mrežu uzimaju ilirstvo, tu, koliko dalje mogu, bacaju i sve u nju upliću: pak tu oni posle da budu ono, što inače ne mogu."

„Ali kromje što to novo sve - ilirstvo, samim tim našim pravima i slobodama, pod koja se podvlači, više nekako preti nego što obećava, kromje što nam od veće časti (dijela) pravo naše ime hoće da satre, i s 'Ilir' da zamene, kromje od svega, što je naše, srpsko, pravi ilirsko, da tako bude i horvatsko, i da se uprav ne zna šta je, i čije je, kromje što ti sve - Ilirci svoj jezik (koji je više srpski s latinski slovi, i s malim izmenama neg ikakav drugi) na policu opšteg južno-slavenskog, hoćedu da dignu, a naš tek na njemu podčinjenu rolu osuđuju; i inače mi od njega manje imamo nadati se, nego bojati se."

„Zašto da se ja zovem Ilir na mome jeziku, a ne Srbin? Sloge radi? To je žalosna i skupa sloga, da ja moje narodno ime ostavim, a još je žalostivije, ako se drži, da ona samo tako može biti i obstati, a inače ne. Ko se sa mnom kao Srbinom ne može ili neće da složi i kome ja kao Srbin nisam brat, nit mio ni drag, s tim ja nisam ni rad sroditi se niti ću se za to otimati. Neka se otima i svađa ko hoće."

Prota Dimitrije Ruvarac u svojoj knjizi „Eto, šta ste nam krivi" slaže se s gore citiranim rečima Pavla A. Popovića i proširuje njegovu tezu:

„Kad ste vi Hrvati videli, da Vam se kod Srbalja sa Ilirstvom 'boja' ne prima, a vi 1861. god. udariste u 'jugoslovensko ime', koje takođe Srbi ne htedoše usvojiti, a kad videste, da se i ono ne prima, a Vi udariste u Hrvatstvo, te objaviste na sve četir strane sveta, da je u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, sam 'zgoljni' Hrvat, i da u tim zemljama nema Srbalja ni srpskog naroda, i da je jezik, kojim i mi Srbi u pomenutim zemljama govorimo i pišemo, hrvatski jezik."

Dimitrije Ruvarac misli da je i Daničić dosta doprinio što su Hrvati od srpskog najprije načinili „hrvatski ili srpski", a potom „hrvatski jezik".

„Što su se u tome toliko Hrvati osmelili, doprinelo je dosta i to, što je Daničić docnije upotrebljavao naziv srpski ili hrvatski jezik. Istina, on je to činio s toga, što je tvrdo verovao, da kad se dosadi i jednima i drugima upotrebljavati dva imena, i dođe do izbora za jedno ime, a koje bi – kao što reče pri oceni 'Književnika' za 1864. – bilo izabrano, o tom mislim da Srbin nema ni najmanje uzroka sumnjati."

Hrvati su, naravno, izabrali hrvatsko ime i stali ga nametati i Srbima.

Đuro Daničić je svakako jedan od onih Srba koji nije vidio kako se pripremaju mreže za „naš rod". On je prvi konstruktor naziva „hrvatski ili srpski jezik" i jedan od bitnih utemeljivača „Rječnika hrvatskoga ili srpskog jezika". Izveo je, dakle, postupak jezičkog kloniranja, kao što naučnici danas kloniraju ovce. Ubacio je hrvatski etnički naziv u srpski jezik. Novo biće ima srpsku osnovu i srpsku prirodu, ali i hrvatsko ime. Daničić je u ,,Rječnik" unosio blago srpskog jezika, koje je u relativno kratkom roku postalo hrvatska svojina.

Ne manji grijeh prema kulturi naroda kome je pripadao, i ne manji dar podario Hrvatima, kad je književnost Srba katolika, u prvom redu dubrovačku književiost, stao smatrati hrvatskom, pa je potpomogao da ta književnost uđe u izdanje „Stari pisci hrvatski". Hrvatima je tako dano ono što nije njihovo. Nešto više od pola vijeka kasnije Dragiša Cvetković će staviti svoj potpis i na fizičku predaju Dubrovnika, i njegove okoline, Hrvatima. Da ironija bude veća, srpski pisac Dobrica Ćosić, u svojstvu predsjednika Jugoslavije, staviće svoj potpis, na predaju Prevlake Tuđmanu, što će, prema pisanju štampe u Beogradu, finalizirati praktično predsjednik Srbije Slobodan Milošević.

Srbi katolici, i oni koji su nosili u sebi srpsku etničku svijest, a u 19. vijeku se i nacionalno organizovali, i oni koji su se odrekli svoga srpskog imena, bili su, premda na različite načine, most preko koga su Hrvati došli do svoga sadašnjeg jezičkog standarda i preko koga su unijeli u svoj kulturni i nacionalni fond djela književnosti, arhitekture, slikarstva, i uopšte umjetnosti, koja im nisu pripadala.

Treba napomenuti da Hrvati svoj prodor u „tuđe dvorište" nisu ostvarili zahvaljujući „tvrdim" Hrvatima tipa Starčevića, Pavlinovića, Kušara, Pavića, ili njihovih sljedbenika do blizu naših dana, već posredstvom „mekih". ilirstvujućih i jugoslovenstvujućih Hrvata, kao što su bili Štrosmajer, Rački, Jagić...

Vatroslav Jagić i danas važi među većinom srpskih lingvista kao oličenje naučne poštenjačine, ali ga, recimo, list mađarske vlade „Paster Lloyd" otkriva kao čovjeka koji naučnu istinu, koju je i sam često saopštavao zna da potčini praktičnoj političkoj i nacionalnoj ideji. List piše: „Hrvatski delegati iz Dalmacije nisu uvek tako govorili o Kalaju, naročito onda kad je pokojni državnik pokušao da narodne i verske struje u Bosni i Hercegovini savlada hrvatskom narodnom idejom. Hrvat Vatroslav Jagić, ugledni filolog, potpomagao je taj pokušaj pronalaskom bosanskog jezika. Zatim je došao na Trebević u Sarajevu gde je bila održana proslava povodom prvog katoličkog kongresa u Zagrebu, na kome je nadbiskup Štadler najodsudnije tražio pripajanje Bosne Hrvatskoj. Tada su se dalmatinski Hrvati divili velikom državniku i administratoru Kalaju, koji je naskoro izgubio svu naklonost njihovu, kada im je u poverenju izjavio da hrvatski element nije dovoljno jak da bi u okupiranim zemljama s uspehom izveo jednostranu narodnu i versku propagandu."

Zbog pristanka da radi na stvaranju tzv. „bošnjačkog jezika" Kalaj nije štedio riječi hvale Jagiću: „Gospodin Jagić je sam Sloven i kao što je poziato - ja molim za izvinjenje ako to nije tako - danas prvi slavist svijeta, a ne samo Austrije. On poznaje ne samo jezike, nego i istoriju svih slovenskih naroda, njihovu kulturu i naučni razvitak. Ako se iz usta jednog takvog čovjeka čuje, da se danas ne čini ništa drugo, nego da se veliki rascijep mimoiđe ako se od nas zvanično upotrebljavan ovaj izraz i dalje bude upotrebljavao, to možemo mi Bosanci, a ja i sebe takođe tako nazivam, biti potpuno zadovoljni sa ovim izrazom i ja sa svoje strane, pošto sam za to nestručan ne bih mogao riječima koje je ovaj veleučeni izvanredni... slavista, nijednu jotu dodati."

Kad je Jagić odbacio tezu da su muslimanske narodne epske pjesme, koje je sakupio austrijski činovnik Kosta Herman, muslimanska posebnost, kad je izrekao ocjenu da su te pjesme dio srpske narodne epike, a stanovništvo Bosne i Hercegovine „uprkos različitosti vjeroispovijesti čini sa svim ostalim Srbima etničku cjelnnu", na Jagića se sručila lavina osuda. Hrvatski nacionalisti su ga optuživali da je Bosnu i Hercegovinu prepustio Srbima". Sam Jagić se kajao što je uopšte pristao da sarađuje s Kalajem oko tog vannaučnog pitanja.

U svojim sjećanjima ovaj značajnn slavista je zapisao: „Ja sam, đavo me napastovao, ne da ugodim Kalaju, već da osvetlim svu bedu i nevolju radi imena, progovorio nekoliko reči, kojih je bi taj smiso, da se nema pitati, kako on jezik zove, već kakvim se on jezikom služi, a u tom pogledu da je jezik čitave bosanske uprave, kao službeno glasilo, onaj isti lepi i pravilni jezik, koji vlada u Beogradu kao srpski, a u Zagrebu kao hrvatski jezik. Ja sam dakle oštro i precizno naglasio jedinstvo jezika između Beograda, Sarajeva i Zagreba..."

Prateći genezu kroatizacije Dubrovnika u svim aspektima, list Srba katolika u Dubrovniku „Dubrovnik" u broju 7, iz 1896. donosi i ovo mišljenje o tom pitanju: „Tako škole postadoše prva ognjišta novoskovanog čuvstva, jedino je još ostajala različnost u jeziku; ali netom Hrvati prigrle naš južni govor..."

O tom „prigrljivanju" srpskog jezika izjasnio se i sam Gaj u „Danici" broj 31. iz 1846: „Ta npr. sav svijet zna i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli, nu, nama još ni izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, da to nije srpski već ilirski jezik; pače ponosimo se i hvalimo Bogu velikomu, što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo."

Šta je Gaj razumijevao pod pojmom „ilirski"? U već pomenutom broju „Danice" on to objašnjava ovako: „Dakle onaj, koji veli: da što je srpsko, nije ilirsko, isto što je ilirsko, da nije srpsko (naravo u smislu same narodnosti) - jest ili neznalica, ili neprijatelj sloge između Slavljanah od velike grane ilirske." Govoreći o prepirci oko toga čije je kolo, srpsko ili hrvatsko, Gaj smatra da je kolo srpsko, a to što su ga igarli i Hrvati u Beču „to se, kaže on, nikako ne da izvesti ona posljedica, da za to nije srpski što je ilirski". Govoreći o kolu kao folklornom nasljeđu Gaj se čudi što neki zastupaju tezu da ono nije srpsko: „Kako da se prepiremo, što je kod Srbaljah narodno, što li nije; kod Srbaljah, u kojih je od oltara do čobana ništa biti ne može, što ne bi narodno bilo; kod Srbaljah, od kojih mi jezik u svojoj mudrosti i u svom bogatstvu, i običaje u svojoj izvrstnosti i čistoći učiti moramo, ako hoćemo da ilirski život obnovimo, kod Srbaljah, koji su u svetinji svoga srpstva, onaj narodni duh i ono rodoljubstvo uzdržali, kojim smo i mi u novije doba, radi sloge pod prostranim imenom „ilirstva", novim životom uskrsnuli; kod Srbaljah, koji su nama od starine sve sačuvali, a kojim mi malo, ili sa svim ništa glede samoga narodnoga života dati ne možemo."

Gaj negatore srpstva pita: „U koga se je sačuvao čisti jezik ilirski, u koga običaji, tko nam je ponajviše gajio od koljena do koljena narodne pjesme ilirske? U svakom odgovoru naći ćete Srblje i Srpstvo."

 

Moguće je u 19. vijeku razaznati nekoliko faza u pohodu Hrvata na srpski jezik i stvaranju od njegove osnove svoga hrvatskog književnog jezika. Prisjetimo se, prije toga, Bartola Kašića i njegovog rada na jeziku na kraju 16. i početkom 17. vijeka. Po projektu Kongregacije za propagandu vjere i prema naredbi jezuitskog generala Klaudija Akvavive Kašić je počeo nametati Hrvatima štokavicu, „ilirski", „slavinski", „naš" jezik, zapravo srpski jezik, a sve na korist širenja rimokatoličke vjere i među „šizmaticima". Srpski lingvista Radmilo Marojević vidi šest etapa hrvatske nacionalno-političko-lingvističke akcije.

„Prva etapa se odvijala u 19. veku. Ona se sastojala u uzimanju štokavskog dijalekta za osnovicu opštehrvatskog književnog jezika. Hrvati svoj književni jezik u drugoj polovini 19. i u prvoj polovini 20. veka u najautoritativnijim izdanjima (Rječnik JAZU, Maretićeva Gramatika i dr.) nazivaju hrvatski ili srpski, Srbi ga, posle epohalnih izdanja Vuka Karadžića, nazivaju srpski, u skladu sa svojom nacionalnom tradicijom i u skladu sa svojom utemeljenošću u štokavskom dijalektu.

Druga etapa je ostvarena Novosadskim dogovorom. Cilj je bilo da Srbi prihvate hrvatsku komponentu u imenu jezika, čime bi hrvatski legitimitet na književni jezik na štokavskoj osnovici bio u potpunosti ostvaren. Napuštajući naziv srpski jezik, koji je bio afirmisan Vukovom reformom, njegovim Srpskim rječnikom, Srpskim narodnim pjesmama i njihovim srpskim epskim desetercem, naziv koji je prihvatila čitava učena Evropa i ceo slovenski svet, koji je bio prihvaćen kao književni jezik u punom i pravom značenju te reči, srpski lingvisti su prihvatili naziv srpskohrvatski jezik. Ja ovde ne mogu da ulazim u pitanje koliko su srpski lingvisti samostalno prihvatili ovaj i ovakav dogovor, a koliko je bio značajan (ili presudan) politički uticaj: odgovor na to pitanje ja ne znam.

(...) Iz drugog pokušaja, ideolozi hrvatskog jezičko-nacionalnog programa uskoro su napustili duh i slovo Novosadskog dogovora i prešli na ostvarenje sledećih etapa. Najviši izraz treće etape je „Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika" Vladimira Anića i Josipa Silića, kojim je ozakonjena dugogodišnja lektorska i školska praksa na odvajanju književnog jezika Srba u Hrvatskoj (i naravno, Hrvata) od književnog jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog književnog izraza.

(...) Četvrta etapa jezičko-nacionalnog programa je u toku. Njeno ostvarenje zavisi od toga da li će se i u novom ustavu SR Hrvatske sačuvati formulacija da je hrvatski književni jezik književni jezik Srba u Hrvatskoj."

Novi ustav Republike Hrvatske, stvoren poslije pobjede HDZ i Franje Tuđmana, izbrisao je srpski elemenat iz naziva kojim bi se naznačilo da je hrvatski književni jezik i književni jezik Srba u Hrvatskoj, kao što je izbrisao Srbe kao narod u Hrvatskoj. Marojevićeva predviđanja za petu i šestu etapu, nažalost, su se ostvarila čak i preko njegove pesimističke varijante. Svi koji govore hrvatskim jezikom su Hrvati i svi Hrvati su katolici. Srbi su ognjem i mačem etnički očišćeni iz Hrvatske. Djeca preostalih imaju da budu Hrvati i katolici. Na tome se već uveliko radi. O tome piše i zagrebačka i beogradska štampa početkom ove školske 1997/98. godine, navodeći primjer iz Zagreba gdje živi nekoliko desetaka hiljada Srba. Samo se četrdesetpet roditelja izjasnilo da im djeca idu na pravoslavni vjeronauk i pohađaju, dopunski, srpsku školu. Ostali nemaju hrabrosti da to učine zbog opšte represije prema njima, koja je ugrađena u kapilarni sistem hrvatskog društva, kada je riječ o odnosu prema Srbima.

*

Kada je bilo riječi o pohrvaćivanju srpskog jeznka, uzet je Dubrovnik kao najkarakterističniji model za prikazivanje tog procesa, Dubrovnik ćemo uzeti i za slučaj književnosti i njenog stavljalja pod hrvatsko ime.

Do 19. vijeka Dubrovčani se nisu narodnosno opredjeljivali pa nisu za sebe nikad govorili da su Srbi ili Hrvati. Oni su sebe nazivali Slovinima i tek će polovinom 19. vijeka najveći dio dubrovačke aristokratije i obrazovane građanske inteligencije od slovinstva krenuti prema srpstvu, budući da je do tada vjekovima nosilo srpsku etničku svijest. Uostalom, Dubrovčani su pojam sclavoniae uvijek izjednačavali s pojmom Srbije, Sclavus sa Srbinom, a „diak srpski" sa „cancelaris sclav(i)us". Odakle su pisci, danas već i u srpskim udžbenicima nazvani hrvatskim, vukli inspirativne sokove i kakvu su jezičku građu koristili za svoje književno stvaralaštvo, možemo vidjeti preko primjera Ivana Gundulića, posebno preko njegovog spjeva „Osman". Možemo to vidjeti i preko izjave potomka iz Gundulićevog roda mnogo desetljeća kasnije. Kad je 1893. došlo do sukoba Srba i Hrvata prilikom podizanja spomenika pjesniku „Osmana", tadašnji čelnik Dubrovnika grof Frano Gundulić je u Gružu izjavio: ,,Koliko ja znam, u kućama naših starih nikada se nije pričalo o hrvatstvu u Dubrovniku već o srpstvu."

Gundulnćeva lira saosjeća sa srpskim patnjama pod turskim igom, naročito kad pjeva o Smederevu, srpskim despotima, slavi Miloša Obilića, Marka Kraljevića, srpskih velmoža. Osmo pjevanje „Osmana" evokacija je srpske prošlosti. Gundulić je pjevao o potomcima srpskih despota Đurđa i Jerine koje su „Turci hudi" učinili siromašnim pastirima.

„Za sve da su Turci hudi
gospostvo mu staro oteli
gospodske se kaže ćudi
plemenit se djelom veli.
Prut kraljevski nekad ki je
u rukam mu djedom bio,
njemi' e sada štap na ki je
tešku starost naslonio."

Ovo se može nazvati samo pjesničkom fikcijom, ali je i tada nesumnjiva potvrda pjesnikovog interesa za srpske teme. S druge strane Gundulićevi navedeni stihovi imaju stvarnu istorijsku osnovu, koje je i on mogao biti svjestan. Naime, pojedine stare plemenitaške porodice srpske postale su u izgnanstvu ili obični ratari („postadoše lafi ratarima") ili ratnici za tuđi interes. To je slučaj i sa porodicom Rukavina u Lici iz koje su potekli čuveni austrijski oficiri i administratori, ali isto tako i veliki zločinci prema srpskom narodu, kome su etnički pripadali i na koga su se oborili u 20. vijeku. Među samim Rukavinama čuva se priča da su na putu iz Hercegovine ponijeli u rukavu „listine" o svom plemstvu. Izdate od srpskih vladara nemanjićke loze. Moguće je vjerovati da je Gundulić o sličnim slučajevima znao pa to pretočio u svoje stihove.

Tako nešto u takvom obliku i takvom narodnosnom usmjerenošću ne postoji kod Gundulića kad je riječ o Hrvatima. Gundulić je u „Osmanu", koji ima oko 1.000 stihova Srbima posvetio blizu 1100, a Hrvatima svega nekoliko.

Kako je Gundulić ipak postao hrvatski pisac čujmo od hrvatskog kulturnog „djelatnika" Rafe Bogišića („Danas", Zagreb, 1988): „Konačna asimilacija Gundulića i njegov sveukupni ulazak u hrvatsku kulturu i književnost odigrao se na pragu novog vremena, za vrijeme preporoda." Gundulić je, dakle, postao hrvatski pisac tek onda kad je asimiliran.

Bavljenje srpstvom i srpskom istorijom ne znači da se Gundulić osjećao Srbinom, ali i rijetko pominjanje Hrvata svakako ne znači da je on pripadao hrvatskom etnikumu i hrvatskoj kulturi i književnosti.

Naveli smo primjer Ivana Gundulića, koga nije objektivna književna nauka stavila u sam temelj hrvatske književnosti već je to učinila politička volja u službi hrvatske nacionalne ideje. Pogledajmo još nekoliko sličnih primjera gdje su dubrovački pisci jasno dali do znanja da je njihova etnička svijest okrenuta ka srpskim stranama, a ne hrvatskim, pa ipak su oni danas čak i u srpskim naraštajima prihvaćeni kao hrvatski pisci.

Prve stihove umjetničke lirike napisao je Dubrovčanin Džono Kalić 1421. na listu neke carinske knjige i to ćirilicom.

Junije Palmotić u „Pavlimiru" i „Danici", slično Gunduliću, evocira srpsku prošlost. Palmotić dodiruje i hrvatsku prošlost, ali u znatno manjoj mjeri i sa drugačijom emocionalnom određenošću prema njoj nego prema srpskoj. Njegov Hrvat Hrvoje šekspirovski je mračan lik, spletkar, prevarant i ubica.

Motiv „Danice" Palmotić je uzeo iz Ariostovog spjeva „Bijesni Orlando", a radnju je smjestio mjesto Škotske na dvor bosanskog kralja Ostoje. Na dvoru dolazi do sukoba Hrvoja „bana od Hrvata" i dvojice braće Dubrovčana: Janka i Matijaša. Hrvoje i Matijaš se zaljubljuju u kraljevu kćer Danicu. Danica voli Matijaša jer je on izbavi od Tatara. Hrvoje nagovori kraljičinu „službenicu", dvorsku damu, Jerinu da poradi na tome kako da nagovori Danicu da pođe za njega. Matijaš i Hrvoje se pogode za „fer" igru i odluče da prepuste samoj Danici kome će izjaviti ljubav. Mjesto Danice Hrvoje podmetne Jerinu, obučenu u Daničine haljine. Kad dođu pod djevojčin prozor „Danica", tj. Jerina u Daničinim haljinama, izjavi Matijašu ljubav i od tada Matijaša nestane. Njegov brat Janko javno optuži Danicu da je kriva za smrt njegovog brata. Hrvoje se prestraši da će se tajna otkriti ako Jerina progovori, zato Jerinu otprati s dvora i pratiocima naredi da je negdje usput, u šumi ubiju. Kad su pratioci našli zgodno mjesto gdje će ubiti Jerinu, naiđe glasnik kralja Sigmunda Mihailo Svilojević i spase Jerinu. Svilojević i Jerina stignu na Ostojin dvor i zateknu kako se bore Janko i nepoznat čovjek, koji štiti Danicu. Dvoboj se prekine, ali Svilojević zapodjene borbu s Hrvojem. Hrvoje biva teško ranjen i na samrti sve prizna kako je bilo. Nepoznati borac koji je ukrstio mačeve s Jankom bio je Jankov brat Matijaš, kome će kralj dati svoju kći Danicu za ženu, a uz to i bansku čast.

Mavra Vetranovića hrvatska istorija književnosti uzima kao pisca izrazitnh rodoljubivih stihova, ali on nigdje nije iskazao pohvalu bilo kojem događaju iz hrvatske prošlosti, ili hrvatskom gradu, kao što je učinio Beogradu, zovući ga „sva slavo krstjanska i časti ufanja", nigdje se nije toliko emocionalno približio bilo kome „udesnom" mjestu hrvatske prošlosti kao što je srpskom Kosovu, iako je bio savremenik Mohačke i Krbavske bitke.

Istoričar Mavro Orbini objavio je svoje ,,Kraljevstvo Slovena" (Il regno degli Slavi) 1601. godine. U njemu je Srbima namijenio 200 strana, Bugarima 100, a Hrvatima desetak-dvadesetak redova. On Hrvatsku naziva „dalekom zemljom", a njega sada Hrvati hrvatskim povjesničarem.

Antun Sasin svoj rad „Razboj od Turaka" vezuje jezikom i temom za srpsko zaleđe Dubrovnika. Sasin koristi poetiku srpske narodne pjesme, unoseći u svoje stihove, npr. stalne epitete „utva zlatokrila", „grozne suze" itd.

Džore Držić u njegove lirske stihove upleće motive i poetske slike iz srpske narodne lirske pjesme („Djevojka je podranila").

Cilj nam nije da napravimo neku antologiju srpskog tkiva u dubrovačkoj književnosti, već samo da ukažemo na takve primjere, mada bi se, naravno, mogla napraviti i slična antologija.

Kako je onda Dubrovnik sa svom svojom sjajnom književnom, i uopšte, kulturnom prošlošću postao hrvatski grad i hrvatska baština? Desilo se to po političkoj volji koja je slijedila hrvatsku političku misao, u svakom slučaju, bez hrvatskog državnog prava.

Hrvatska politička misao je u Dubrovniku mlada i ona se oštrije manifestovala tek 1893. godine, prilikom otkrivanja spomenika Ivanu Gunduliću. Njenu geneologiju u Dubrovniku je lako pratiti jer ju je pratila ondašnja štampa, brošure i rasprave druge vrste, zabilježile su je brojne javne ličnosti toga doba i to one sa odnjegovanom političkom, nacionalnom i književnom kulturom. O tome je pisalo i u „Dubrovniku" od 1896, br. 7:

„Hrvatska misao nije, naravski, iznikla u Dubrovniku, gdje Bogu hvala, ni do danas nije uvriježena i gdje se jedva ko i sjeća hrvatskog imena, nego ta misao bi tek u novije vrijeme amo od nekud uvedena po nastojanju ljudi, koji amo dođoše, štono reći trbuhom za kruhom.

Ti pioneri hrvatske misli u Dubrovniku ne bijahu tobož ljudi rodom iz Hrvatske, jer do nazad malo godina kod nas amo ne bijaše nastanjen ni cijeli jedan Hrvat, a i današnji nema ih do u sve tri, četiri, a to su jedan knjižar, jedan knjigoveža, jedan pop i jedan trgovac, ljudi, koji istini na čast, ne ističu se ni najmanje širenjem hrvatizma, te bi im se u tom pogledu mogla slobodno primijeniti ona Dantova: 'Che visser senza infamia e senza lode'.

Barjaktari hrvatske misln u Dubrovniku bijahu u prvom redu neki Dalmatinci, činovnici i profesori. kojijem se malo docnije pridružiše i gdjekoji naš pop i fratar, a navlastito mlađi učitelji, bili rodom iz našeg kotara ili iz gornje Dalmacije. Ovi mladi neiskusni ljudi ne poznajući istoriju naše male republike puštahu se lasno zavesti, a to još onda dok se u Arbanasima (kod Zadra, prim. S. B.) spremahu za učiteljsko zvanje."

Poricanje srpskog jezika u Dubrovniku, srpske književnosti i srpskog imena već smo susretali kod najbližeg Štrosmajerovog saradnika, „jugoslavena" Račkog kad on govori o Dubrovčaninu Ruđeru Boškoviću. Povremeno to čini i Kukuljević i drugi hrvatski javni i kulturni radnici koje je stala obuzimati ideja o hrvatskom političkom narodu, kao što su npr. Mažuranić, Pavić i dr. Ipak je poricatelj bilo kojeg znaka srpstva u Dubrovniku, može se reći programski i dosljedno, bio Marsel Kušar. Kušar je to učinio u svojoj knjižici, više pamfletu, „Dubrovčani, jesu li Hrvati?" Ovaj profesor koji je u Dubrovnik došao sa strane, iz Zadra, preko Šibenika stao je preko falsifikata, i prećutkivanja činjenica koje ne idu u prilog njegovoj tezi, širiti hrvatsku nacionalnu ideju u Dubrovniku, upravo preko pomenute knjižice, izdane 1892. Cavtaćanin i Srbin katolik Valtazar Bogišić, ugledno naučno i književno ime, rekao je tada za ovu Kušarevu tvorevinu da je „ta knjiga jako pogibeljna u rukama jednog neznalice jer u njoj neće naći nego istinu umjetnički izvrnutu".

Vatroslav Jagić je povodom te knjige rekao da se „stari Dubrovčani nisu htjeli identifikovati ni sa Srbima ni sa Hrvatima, jer u ono vrijeme nacionalna ideja sa sadašnjim shvatanjem bijaše nepoznata", a Lujo Vojnović i Luko Zore, oba Srbi katolici, sasvim su razotkrili falsifikate Kušarevog pamfleta. Luko Zore je, npr. ukazao na gomilu mjesta gdje se Kušar služi falsifikatima. Npr. pišući o Stulijevom rječniku Kušar kaže da autor nigdje nije spomenuo Srbe. Zore je naveo mnoštvo mjesta gdje ih Stuli spominje.

Armin Pavić naziva dubrovačku književnost hrvatskom književnošću (Rad JAZU, 1875. sv. XXI) kao što će činiti sve potonje njegove kolege, istoričari hrvatske književnosti, bez obzira što nemaju oslonca za takvu tvrdnju u činjenicama. Pavić je ipak iskreno naveo razlog zašto je to učinio: „Kultus Gundulićev započe u one dane hrvatskoga književnoga preporoda kada se je narodu htjelo, da bude drugim evropskim narodom jednak, a u literaturi za tu svrhu nemaše ništa drugo gotova, nego djela Dubrovčana." Nošen hrvatskom nacionalnom idejom i oslijepio od nje da bi mogao vidjeti ono što svak vidi, Pavić je i srpske narodne pjesme, npr. čak i one iz kosovskog ciklusa. proglašavao hrvatskim narodnim pjesmama.

Armin Pavić je proglasio da su narodne pjesme koje je Vuk sakupio „hrvatske narodne pjesme" i da boj na Kosovu nije nikakav srpski boj, nego saveznička bitka protiv Turaka. Istovremeno Pavić je zamjerio Stojanu Novakoviću da je njegova zbirka narodnnh pjesama o Kosovu dobila „onaj vrlo dosadan ton srpske eksluzivnosti", dodavši da je to bio, zapravo, „saveznički"! boj u kojem su se borili Bosanci, Hercegovci, Hrvati i „ugarska gospoda". Novaković mu je odgovorio: „Ta za Boga, i Srbi i Turci i Mađari misle tako, kako pesme pevaju, da su Srbi na Kosovu propali. „Savezničkl boj" postao je boj kosovski tek nakon članka dr Franje Račog." Novaković je u polemici s Pavićem istakao navode Ilariona Ruvarca koji je argumentovano oborio teze o „savezničkoj" bici na Kosovu i naveo stihove iz, tobože, originalne pjesme o Kosovu na koju se Pavić poziva:

„Da ja ne bih izostao od vojske Lazara kneza,
„Od ugarske gospode i od braće Ugovića."
„Dobro jutro da Vam je, lijepa ugarska gospodo." „To će glave padati ove ugarske g
ospode."

„U kritiku teksta," kaže Novaković, "on se ne upušta, očevidan falsifikat on ne opaža, njemu nije praznina što se ne spominju Srbi, samo kad se spominju Ugri. Ako će narodna pesma i spominjati Ugre, kao tobožnje saveznike, kako može biti da nikako ne spominje Srbe kao glavnu silu?"

Stojan Novaković zaključuje, nakon opširnije analize Pavićevog krunskog argumenta, pomenutih stihova: „Prema svemu što se može misliti o boju kosovskom, i prema naravi narodne pjesme, ja mislim da su u gornjim stihovima „ugarska" na mesto „srpska" prost falsifikat, po svoj prilici hotimičan i od prepisaoca" (Pavića, prim. S. B.).

Dimitrije Ruvarac je na duhovitiji način demantovao Pavića. On je naveo jedan motiv iz kosovskog ciklusa koji je obrađen u srpskoj narodnoj pjesmi i u Dubrovniku, ističući pitanje kako bi tek taj motiv izgledao u „Zagorju hrvatskom".

Srpska obrada:

„Car Lazare sjede za večeru,
Pokraj njega carica Milica.
Veli njemu carica Milica:
Car Lazare srpska kruno zlatna.

Dubrovačka obrada (kraj 17. v.):

„Na prozoru sjeđaše Milica Lazara kneza.
I š njom bjehu na prozoru dvije rođene kćerce svoje
Pođe ti im Milica kćercom svojjem govoriti:
Ljepo ti je Lazara među zetim pogledati.
Ma bih dala Milica moje u glavi crne oči
Da je Vuče Branković ko i Miloš Kobilo
vić."

Narodna pjesma iz Hrvatskog Zagorja:

„Bom šel na planince,
Na strme gore,
Bom slišal od daleč,
Zagorske zvone.

Pa če je neseo,
Le paj joj neso.
Sej dolgo ne bodi,
Da pojdem za njo!"

Hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić, koji svakako spada u red onih kojima je neuporednvo draža nacionalna propaganda od istine godine 1893. sastavio je „Hrvatsku pjesmaricu", koju je izdala Matica hrvatska. U toj pjesmarici našle su se mnoge srpske narodne pjesme kao što su: „Golubice bela što si nevesela", „Dunave, Dunave. tija vodo ladna", „Lepa Pava u kovilju spava", sve, naravno, kao hrvatske narodne pjesme. Međutim, tu se našla i pjesma „Rado ide Srbin u vojnike" za koju je, očito, Klaić pomislio da je narodna, jer se svuda pjevala kao takva. Tu pjesmu je, međutim, napisao srpski pjesnik iz doba romantizma prota Vasa Živković.

Kad je Matica hrvatska izdala zbirku narodnih srpskih pjesama pod hrvatskim imenom došlo je do žestokih reakcija sa srpske strane, pa naravno i od Srba katolika iz Dubrovnika i okoline. Antun Fabris je 1897. u „Dubrovniku" osudio postupak Matice hrvatske u prilogu „Apoteoza Srpstva". Reagovao je na to prisvajanje i Lujo Vojnović iste godine stavljajući pod lupu hrvatski odnos prema Srbima. ,,Mi (Hrvati) smo svjetlost, vi (Srbi) ste tmina. Mi smo nosioci zapadne kulture, vi ste neotesani istočnjaci (...) tako smo mi, Hrvati, zvani da vas osvojimo u ime kulture, da omekšamo vaše runjavo srce, da obasjamo vašu intelektualnu tminu." Postupak Matice hrvatske imenovao je i Hrvat Vatroslav Jagić kao „šovinizam hrvatske braće", a katolički paroh dum Ivo Rajić objavio je 1896. u „Dubrovniku" članak pod naslovom „Na znanje Matici hrvatskoj" u kojem je objasnio kako su narodne pjesme koje je on 1884. sakupio kao srpske postale „hrvatske" kad su predane Matici. Srpske narodne pjesme slao je i dum Pero Marković na adresu Matice hrvatske i one su, kao i Rajićeve, izdane pod hrvatskim imenom.

Franc Miklošić je smatrao bugarštice hrvatskim narodnim pjesmama, ali su njegove tvrdnje odbacili Vatroslav Jagić, Medo Pucić, Konstantin Jiriček i dr. Rječitije ga je demantovao hrvatski pjesnik sa Hvara Petar Hektorović u svom „Ribanju i ribarskom prigovaranju", gdje se kaže da se te pjesme kazivaju „srpskim načinom".

Sve to ne smeta hrvatskim književnicima, književnim istoričarima i kulturnim djelatnicima da u novinama, u časopisima, na radiju i TV govore kako Srbi nemaju ni narodnih pjesama nego su im ih dali, eto Hrvti, pri čemu se pozivaju upravo na pomenuto izdanje Matice hrvatske u prošlom vijeku.

Djela Mate Vodopića i Augustina Kazančića izišla su u izdanju „Srpske dubrovačke biblioteke", za njihovog života, 1878, ali se oni nisu nigdje oglasili protiv toga da ih u Dubrovniku uvrštavaju u srpske pisce. Za hrvatske istoričare književnosti, istoričare i kulturnu javnost uopšte među Hrvatima, oni su bez svake sumnje hrvatski pisci. To što su postali silom, nikog ne zanima. Tu silu je naznačio, prema svjedočenju dum Ivana Stojanovića, i sam „hrvatski" pisac, dubrovački biskup Mato Vodopić. „Sinci", rekao je Vodopić, „sila nam je da budemo Hrvati, i to valja biti ako nećeš da te mnogi progone, premda ni mi u djetinjstvu, ni naši oci, ni naši djedovi, nijesmo znali za to ime."

Dubrovčani su knjižicu Marsela Kušara „Dubrovčani, jesu li Hrvati?", nazivali „remekdjelom izvrtanja", a list „Dubrovnik" je zabilježio postupak sličan Kušarevom Juraja Bijankinija, čelnika pravaša u Dalmaciji, za vrijeme zasjedanja Dalmatinskog sabora.

„Časnom zastupniku Bijankiniju nije bilo dosta da je u Saboru izazivao općeniti smijeh i rug, kad je na svoj način tvrdio da je slavni Tomazeo Hrvat, nego je sličnu budalaštinu izvalio u zadnjem broju (23.) 'Narodnog lista' gdje se nije stidio da izreče i ovu debelu, da je, naime, plemenito srce velikog Šibenčanina neprestano kucalo za svoj hrvatski narod. (...) Današnji se naraštaj još lijepo spominje kako je slavni pokojnik mislio i pisao o Hrvatima i Hrvatskoj."

Šibenčani, Hrvati, su se poslije Drugog svjetskog rata lijepo „odužili" svome sugrađaninu, pjesnnku Nikoli Tomazeu, na taj način što su po preporuci hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora nabacili konop oko bronzanog vrata Tomazea i srušili njegov spomenik u šibenskom parku. Izgleda da su se Šibenčani specijalizovali za skidanje bronzanih glava srpskih pjesnika, svojih sugrađana, jer su isto postupili i sa spomenikom Simi Matavulju, koji je bio postavljen pred osnovnom školom, na mjestu koje je udaljeno koju desetinu metara od onog gdje je stajao spomenik Tomazeu. Učinili su to neposredno pred ovaj zadnji srpsko-hrvatski rat. U Siminu bronzanu glavu hrvatski oružnici su pucali i u Islamu Grčkom. Nešto slično su radili i sa spomenikom srpskog pisca Vladana Desnice u Benkovcu i u Islamu Grčkom. Desnicu Hrvati inače zovu hrvatskim piscem, ali im to nije smetalo da mu oskrnave grob u porodičnoj crkvi Sv. Georgija, takođe u Islamu Grčkom.

Hrvati su u nekoliko navrata u toku druge polovine 19. i u 20. vijeku osporavali uopšte postojanje Srba u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Srbe, njihov jezik i književnost osporavali su kad bi god povjerovali da to mogu, ali kad bi se našli i stisci i sami tada su im Srbi izranjali iz „mraka" i postajali im braća. Ideolog čišćenja srpskog imena u Hrvatskoj, a kasnije i bukvalnog čišćenja ovoga naroda, uz Antu Starčevića, bio je don Miho Pavlinović. O toj pojavi istoričar Jeremija Mitrović piše u svojoj knjizi „Srpstvo Dubrovnika" (str. 165): ,,Sve što su ovi Srbi katolici prinosili opštoj stvari, po Pavlinoviću je bilo hrvatsko. Sve što se pisalo o Dubrovniku i pre i sada, bilo je pisano hrvatskim jezikom i uzdizalo hrvatsku književnost. Ako bi, recimo, Srbin Valtazar Bogišić poslao kakve knjige Zagrebu, to bi se odmah obeležilo kao znak njegovog hrvatstva i nigde se ne beleži da to čini jedan Srbin odan jugoslovenskoj misli. Sve ono pohrvaćivanje, dakle, na prostoru od mora do Drine, provodilo se u duhu velikohrvatske propagande, na isti način, sa istom bezobzirnošću i to uvek uz poviku protiv velikosrpstva."

Stanje jednog duha koji je dugom propagandom prema Srbima i srpskom jeziku izgrađen u Hrvatskoj, u svim slojevima društva, možda prikladno ilustruje napis u „Crvenoj Hrvatskoj" organu dubrovačkih pravaša koji je prenošenje kostiju Vuka Stefanovića Karadžića iz Beča 1897. ovako popratio:

„Vuk Stefanović Karadžić ima tu zaslugu da je u Srba hrvatski jezik podigao na stupanj književnosti. On je među Srbe stanuo uvađati hrvatski književni jezik. Što više on (Vuk) isti priznaje da je jezik, što ga je uzeo, hrvatski a ne srpski. Nema toga srpskog delije koji može pobiti ovu tvrdnju, pošto je sam Vuk tako rekao i izjavio."

Autor ovih redova imao je prilike u toku proteklog srpsko-hrvatskog rata da sluša u ranim jutarnjim časovima svakog dana na hrvatskom radiju emisiju iz jezika koja se, čini mi se, zvala „Učimo hrvatski". Čujem da hrvatska školska djeca često podučavaju roditelje hrvatskom jeziku. Svakako zanimljiv sociolingvistički fenomen!