Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

TUMAČENJA
BEČKOG KNJIŽEVNOG DOGOVORA

Pavle Ivić: O BEČKOM KNJIŽEVNOM DOGOVORU

Našavši se na zajedničkom tlu štokavske ijekavice, Vuk i ilirci su počeli razmišljati o potpunoj unifikaciji jezika i pravopisa. Vuk je 1845. formulisao taj ideal ovako: „Mi svi valja da se trudimo, dotle da dotjeramo, da nam jezik u knjigama bude tako jednak, da se svaka knjiga može od slova do slova preštampati od Latinskijeh slova Slavenskima i od Slavenskijeh Latinskima, pa ćemo onda (i samo onda) biti jedan narod i imati jednu književnost...“ Na drugoj strani takav program je bio vrlo spremno prihvaćen: već 1846, kategorički ga podržavaju Babukić i Šulek. Između Vuka i iliraca stvorio se odnos pun pažnje i uzajamnog poštovanja. Čak i njihove polemike, kojih je takođe bilo, ponekad odišu tonom uzdržanosti kakav ćemo uzalud tražiti u raspravama koje je Vuk vodio sa svojim srpskim sunarodnicima. Saradnja je doživela vrhunac u bečkom Književnom dogovoru 1850, tom konkretnom nacrtu fizionomije zajedničkog književnog jezika i pravopisa koji bi pretvorio u stvarnost maštanje o direktnoj uzajamnoj transliteraciji tekstova pisanih latinicom i ćirilicom. Doduše, ovaj dogovor nije odmah ostvaren, i to iz dva razloga. Vuk i njegov mladi saradnik Daničić, koji su od Srba potpisali dokument, nisu u to doba imali stvarne vlasti nad srpskim književnim jezikom, a s druge strane od iliraca, koji su u Hrvatskoj gospodarili književnom scenom, među potpisnicima su se našli samo ljudi drugostepenog uticaja, dok je sam Gaj sačuvao rezervisan stav. Od iliraca je dogovor zahtevao suviše koncesija da bi bilo moguće učiniti ih u jednom dahu. Pa ipak, taj tekst je ostao delotvoran kao programski manifest od presudnog značaja za pravac akcije u potonjem periodu.

(Srpski narod i njegov jezik, SKZ, Beograd 1971: 187-188)

Pavle Ivić: VUKOV POTPIS

Dobro je poznato da je Vukova pobeda pospešila književno zbližavanje Srba i Hrvata. Oslobodivši svoj književni jezik debelih slojeva crkvenoslovenskih i ruskih nanosa, Srbi su se na tlu štokavskog narodnog govora sreli s Hrvatima, koji su se upravo u Vukovo vreme opredelili za štokavštinu, odbacujući kajkavsku tradiciju Zagreba. Vukov jekavski govor bio je za Hrvate prihvatljiviji od vojvođanskog ekavskog, a Vukove intervencije iz 1836. i 1839. još su povećale tu prihvatljivoast. Tako je utrt put ka bečkom Književnom dogovoru, kad su petorica hrvatskih književnika bez rezerve prihvatila Vukova učenja o jeziku i pravopisu, dok je on stavio potpis pod shvatanje da su Srbi i Hrvati jedan narod. Kako učesnici dogovora nisu bili izaslanici svojih naroda, već su se angažovali privatno, dogovor nije obavezivao ni Srbe ni Hrvate. Ipak, on je uglavnom ostvaren: kod Srba brže, pobedom Vukove struje, doduše bez opšteg usvajanja jekavice, a kod Hrvata znatno kasnije, ali temeljnije. Danas je zapadna varijanta književnog jezika u ponekim pojedinostima bliža Vuku nego istočna. Prihvatajući krajem XIX veka, na nivou glasova i gramatike, vukovsku verziju štokavštine, kajkavci su to učinili bez ostatka, dok je u Srbiji i Vojvodini domaća živa štokavština jače uticala na književni jezik.

(Pavle Ivić, Celokupna dela. O Vuku Karadžiću. Str. 246. Sremski Karlovci – Novi Sad, 1991)

 

 

Branislav Brborić: SLUČAJ DA DVA NARODA DOBIJU ISTI JEZIK

U slovenskom svetu, osim na njegovom južnom krilu, nije se dogodio slučaj da dva naroda dobiju isti jezik, isti književni jezik, odn. isti standardni jezik. Ta istost jezika – ideološki pripremana u prvoj polovini XIX v., deklarativno obznanjena tačno 1850, a faktički razgovetno i neopozivo uspostavljena u poslednjoj deceniji tog veka – desila se dvama starim južnoslovenskim narodima, Srbima i Hrvatima.

(Branislav Brborić. S jezika na jezik. Sociolingvistički ogledi, II. Beograd – Novi Sad 2001: 34).

 

Nikola Žutić: O NAIVNOM VUKU I JEZUITAMA

Ilirci“ su lako obmanuli i izigrali naivnog Vuka Karadžića „književnim dogovorom“ u Beču 1850. godine. Vaspitanici jezuitskog ponašanja i kulture, kakvi su ilirac i jeronimovac Ivan Kukuljević- Sakcinski (porijeklom iz mletačke porodice Saki), zatim Ivan Mažuranić i drugi, odlučno primijeniše Lojolino načelo: „metode mijenjamo – cilj izoštravamo“ te nagovoriše i navedoše naivnog Vuka Karadžića, ali i Đuru Daničića, da u Beču, 16. marta 1850. potpišu tzv. Bečki književni dogovor o zajedničkom jeziku Srba i Hrvata na štokavskom narečju.

(Srbi rimokatolici, takozvani Hrvati. Beograd 2006:51).

 

 

Napomena

1 reč je o tzv. Bečkom književnom dogovoru između dvojice vodećih srpskih filologa, Vuka Karadžića i Đure Daničića, i petorice hrvatskih književnika i kulturnih delatnika (Ivan Kukuljević, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel i Stefan /Stjepan Pejaković) zajedno sa slovenačkim filologom svetskog glasa (Franc /Franjo/ Miklošič). Tom prilikom je „utvrđeno“ da su Srbi i Hrvati jedan narod koji treba da ima jedan književni jezik i jednu književnost. Taj dogovor, razume se, nije nosio zvanično „međunarodno“ i „međudržavno“ obeležje, niti je, bez obzira na ugled njegovih potpisnika i delatnika dvaju nacionalnih pokreta, odmah proizveo postulirane jezičko-književne i političke posledice. Međutim, on je kasnije igrao nemalu, mada umnogome precenjivanu, ulogu u borbi za srpsku i hrvatsku nacionalnu integraciju i državno ujedinjavanje.

 

 

 

 

KNJIŽEVNI DOGOVOR

Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima, i po tom sa žalosti gledajući, kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici, nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana, da se razgovorimo, kako bismo se, što se za sad više može u književnosti složili i ujednili. I tako smo:

1. Jednoglasice priznali, da ne valja miješajući narječja graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik; a to sve a) zato, što nije moguće pisati tako, da bi svak mogao čitati po svom narječiju, b) zato, što bi svaka ovakova mješavina, kaono ti ljudsko djelo, bila gora od kojega mu drago narodnoga narječija, koja su djela božija, a c) i zato, što ni ostali narodi, kao n. p. Nijemci i Talijani, nijesu od svojijeh narječja gradili novijeh, nego su jedno od narodnijeh izabrali, te njim knjige pišu.

2. Jednoglasice smo priznali, da je najpravije i najbolje primiti južno narječje, da bude književno, i to a) zato, što najviše naroda tako govori, b) što je ono najbliže staromu slavenskom jeziku, a po tome i svijema ostalijem jezicima slavenskijem, c) što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane, d) što je sva stara dubrovačka književnost u njemu spisana, e) što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila). Po tome smo se složili, da se na onijem mjestima, gdje se po ovome narječju dva sloga (syllaba) pišu ije, a gdje je jedan slog, ondje da se piše je ili e ili i, kako gdje treba, n. p. bijelo, bjelina, mreža, gonio. A da bi svak lakše mogao saznati, gdje su po ovome narječuju dva sloga, gdje li je jedan i gdje treba pisati je, gdje li e, gdje li i, zamolili smo svi ostali g. Vuka Stef. Karadžića, da bi napisao o tome glavna pravila, koja su dolje priložena.

Ako li kogod iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovim narječjem, mi mislimo da bi i za narod i za književno jedinstvo najprobitačnije bilo, da piše jednijem od ostala dva narodna narječija, kojijem mu volja, ali samo da ih ne miješa i ne gradi jezika, kojega u narodu nema.

3. Našli smo za dobro i za potrebno, da bi i književnici istočnoga vjerozakona pisali h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto, kao što oni vjerokazona zapadnoga pišu h, i kao što narod naš obadva vjerokzakona na mnogo mjesta po južnijem krajevima govori.

4. Svi smo priznali, da h u sastavnijeh imena na kraju u rod. mn. ne treba pisati, jer mu ondje ni po etimologiji, ni po općenome narodnome govoru, ni po starome slavenskom jeziku, ni po ostalijem današnjijem jezicima slavenskijem nije

mjesta. Mi smo se opominjali, da će se naći književnika, koji će reći, da bi ovo h samo zato valjalo pisati, da se ovaj padež razlikuje od ostalijeh, ili najposlije, da bi ove razlike radi mesto h valjalo pisati kakav drugi znak. Ali jedno zato, što se u mnogijeh riječi ovaj padež po sebi razlikuje (n. p. zemalja, otaca, lakata, trgovaca i t. d.) a drugo, što u nas ima i drugijeh padeža jednakijeh, pa ih u pisanju nikako ne razlikujemo, i što ovakvijeh stvari ima mnogo i u drugijeh naroda, mi svi smo pristali na to, da se ni h niti ikakav drugi znak na pomenutome mjestu ne piše, osim samo kad se iz smisla ne bi moglo razumjeti, da riječ stoji u rod. mn. da se naznače akcenti (koje nam valja činiti i u ostalijem ovakovijem događajima).

5. Svi smo jednoglasice pristali, da se pred r, gdje ono samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e, već samo r neka stoji (n. p. prst), i to a) zato, što narod tako govori, b) što književnici istočnoga vjerokazona svi tako pišu (osim jednoga, dvojice), c) što i Česi tako pišu, d) što su i mnoge slavenske knjige glagoljskijem slovima tako pisane, e) što se sad dokazuje, da ni u starome slavenskom jeziku na ovakvijem mjestima nije trebalo pisati jerova ni kod r ni kod l, jer su ova oba slova na ovakvijem mjestima bila samoglasna, kao i u Sanskritu.

Ovo smo dakle za sad svršili. Ako da Bog, te se ove misli naše u narodu prime, mi smo uvjereni, da će se velike smetnje književnosti našoj s puta ukloniti, i da ćemo se k pravome jedinstvu mnogo približiti. Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali, i po njima djela svoja pisali.

U Beču 28. ožujka p. n. 1850.

Ivan Kukuljević, s. r.

Dr. Dimitrija Demeter, s. r.

I. Mažuranić, s. r.,

Vuk Stef. Karadžić, s. r.

Vinko Pacel, s. r.

Franjo Miklošić, s. r.

Stjepan Pejaković, s. r.

Gj. Daničić, s. r.

(Preneseno iz knjige P. Milosavljevića Srbi i njihov jezik, Beograd, 2002, стр. 147-148)