HOME
(GLAVNA STRANICA)

Dušan Banjac

Beograd

ROD, JEZIK, ETNIČKI ODNOSI I
SRBISTIKA

Sažetak: Predmet ovog rada, prema naslovu, traži interdisciplinaran pristup. Zato ovaj rad treba shvatiti kao inicijativu za šire angažovanje naučnika različitih naučnih disciplina i institucija koje se bave ovim problemima. Stavljanje ovih pitanja pred naučne radnike, dajući ovoj temi naučni karakter, značajno je ne samo za sadašnjost nego i za daleku budućnost.

Ključne reči: srbistika, srpski jezik, etnički odnosi.

Bratoubilački ratovi koje smo imali 1941-45. i 1991-95. nameću obavezu da nauka da svoj doprinos u smislu odgovora: ko smo, šta smo, gde su nam granice (međe) jezika kojim govorimo (srpskim, hrvatskim, bošnjačkim, crnogorskim , krajiškim – Ćopićevim, ...) ? Šta se to sa nama desilo, gde su bili falsifikati i gde zloupotrebe nauke u interesu politike, u korist stranih zavojevača ili bilo kojeg naroda odnosno etničke ili verske zajednice na istom jezičkom području? Bez jasnog naučnog odgovora na pitanje zašto se zlo među nama desilo, a dešava se i dalje, neće biti među braćom mira. Na nesreću, taj nemir će i dalje za sebe koristiti drugi, kao što je to u prošlosti bilo, računajući i ovaj zadnji rat. Tuđini, ne samo da su koristili nesreću naroda nego su je direktno podsticali, materijalno i vojno pomagali. Mi smo međusobno krvarili, a oni od toga korist za sebe izvlačili. Zadnji rat između etničkih grupa (Srba, Hrvata, Muslimana-Bošnjaka) koji govore istim jezikom bio je tako žestok i išao tako daleko da je pretio međusobnom uništenju. Pokazalo se da u zločinima koje su činili pojedinci ili grupe nije bilo velike razlike između ljudi pripadnika tri zaraćene strane. Za razliku od ovoga, na planu državne politike postojale su velike razlike. Tako, državna politika Hrvatske prema Srbima u ratu 1991-95. bila je ista kao i 1941-45. godine – genocidna. Srbi nisu imali niti imaju takvu politiku prema Hrvatima niti prema Muslimanima. Ovde se izuzimaju zločini koji su činjeni u ime srpskog naroda, a koji su bili izvan srpske državne politike. Čak u prošlosti ima primera da su Srbi (misli se na pravoslavne Srbe) pomagali svojoj braći Srbima rimokatolicima i Srbima islamske veroispovesti. Evo jednog karakterističnog primera iz davnih vremena. Srpski patrijarh Rajačić je kod Bečkog dvora urgirao i uspeo da pomogne Hrvatu, vojskovođi Jelačiću da postane ban Hrvatske. Ban Jelačić se Patrijarhu zahvalio i zahvalnicu napisao ćirilicom. Ovo je poznato, jer i danas taj dokument postoji. (Banu nije bilo teško da pismo napiše ćirilicom jer mu je majka bila Srpkinja). Prvi spomenik banu Jelačiću na trgu u Zagrebu bio je sabljom okrenut prema Mađarskoj, a pogledajmo kako je danas postavljen i zašto? Sa druge strane, nikada u istoriji jedan vladar Srbije nije govorio o Hrvatima onako kako su govorili (i Srbima radili) Pavelić i Tuđman. Jezik kojim govorimo ima i imao je svoju ulogu u kohezionom povezivanju Srba, Hrvata i Muslimana ali, isto tako, on je bio i kamen spoticanja. Ovih nekoliko uvodnih napomena bile su nužne kako bi se u daljem izlaganju lakše moglo istaći ono što se odnosi na ovu temu.

Počnimo od RODA kao društvene kategorije koja karaktriše jednu istojezičku grupaciju na određenom prostoru. U našem slučaju radi se o jezičkom i krvnom (genetskom) srodstvu naroda koji se međusobno zavadio do granica međusobnog uništenja. Istorija naroda koji govore srpskim ili, kako se doskora govorilo, srpskohrvatskim odnosno hrvatskosrpskim jezikom, tragična je. Pođimo redom. Prvo su Turci osvajači islamizirali Srbe, a isto tako Mletačka Republika i Austrougarska monarhija ih je katoličila i unijatila. Tako se desilo da od jednog istog naroda postane narod tri vere, pravoslavne – veran svetootačkom predanju, rimokatoličke i islamske. Ali time nisu postala i tri naroda kako se to danas predstavlja. I posle krvoprolića u dva rata na ovom prostoru, jezik je ostao isti, prezimena vezana za rod takođe su ostala ista, krvna veza ista, mnogi običaji, čak i neki verski obredi, posebno kod unijata, ostali su isti ili slični pređašnjim – pravoslavnim. Kako je i zašto došlo da se danas ne govori o Hrvatima i Muslimanima srpskog porekla? Gde, kada i kako su oni nestali? Postoje li oni biološki i danas? To su ključna pitanja na koje nauka mora dati odgovor. Ono što je nauka o tome već rekla, narodu se mora prezentirati bez prećutkivanja i politizacije činjenica. Gde nam je rod, gde krvna veza, gde genetika? Zašto je došlo do krvavih obračuna patološkog karaktera? Kako ovakvo ponašanje objasniti sa psihološko-sociološkog stanovišta? Ovo su izazovna pitanja na koje nauke, koje se bave jezikom, sociologijom, sociopsihologijom, genetikom, politikom, filozofijom, dakle – čitav splet naučnih diciplina, tek treba da odgovore.

Tragična situacija koja je zadesila Srbe, Hrvate i Bošnjake na ovim prostorima zahteva korektan naučni pristup bez zloupotrebe nauke kako je to, svedoci smo, dosad činjeno. Kad se radi o rodu i korenu naroda koji govori istim – srpskim jezikom ili, kako Hrvati danas kažu – hrvatskim, Bošnjaci – bošnjačkim, a Crnogorci – crnogorskim, podstaknut svim onim što se dešavalo, nastojao sam da, koliko je to bilo u mojoj moći, sam sebi dam neki odgovor. Pošao sam ovim putem. Uzeo sam za primer dobro poznate istorijske ličnosti sa prezimenom Petrović. Zna se da je Karađorđe Petrović bio Srbin, vođa Prvog srpskog ustanka. Petar Petrović-Njegoš bio je Srbin pravoslavne vere, vladika i vladar Crne Gore. Ovo je poznato i oko toga nema spora. Postavlja se, međutim, pitanje šta je sa Mujom Petrovićem, čiji se grob nalazi u Dobrim Vodama kod Bara u Crnoj Gori? Šta je sa Franjom, Jurom, Stipom Petrovićem i mnogim drugim imenima čiji se grobovi nalaze na području Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Bosanske Krajine? Ista je stvar i sa drugim mjestima i prezimenima kao što su npr. Kovačevići, Medići, Malbašići... i mnoga druga. Ako znamo da su Srbi islamizirani i katoličeni ne menjajući jezik i prezimena, onda je jasno gde nam je koren i da je sve to srpski rod i koren, da je vera samo nadgradnja nametnuta Srbima radi interesa onih koji su pokrštavanje provodili. Ovo su istorijske činjenice koje nisu sporne. Ovde se odmah postavlja pitanje da li je srpski i hrvatski narod isti po rodu, korenu, krvi i jeziku kako se to vrlo često govori. I jeste i nije. I Srbi i Hrvati stari su slovenski narodi, kao što su recimo Česi, Bugari, Poljaci. Ali današnji Hrvati, koji su unijaćenjem i katoličenjem prevedeni od Srba u Hrvate, pravi Hrvati nisu. Ista je stvar i sa Bošnjacima. Ako ovo ne bi bilo tačno, odmah bi se postavilo pitanje: šta je bilo sa potomstvom tolikih Srba koji su katoličeni, unijaćeni ili islamizirani i gde je ono danas? Je li ono nestalo biološki, što svakako nije, ili je veštački preimenovano u drugu naciju zahvaljujući veri koju su preci primili milom ili silom. Mnogi istorijski dokumenti domaćih i stranih autora govore da se radi o istom narodu – srpskom, ali sa tri vere. Benjamin Kalaj, ministar Austrije za BiH koji je napisao Istoriju Srba kaže: „U Bosni i Hercegovini, iako ima tri vere, živi samo jedan – srpski narod ." (Kallay – Geschichte der Serben von den altesten Zeiten bis 1815, 1876:170). Drugi svežiji primer odnosi se na norveškog diplomatu, visokog predstavnika UN za BiH posle Dejtonskog mirovnog sporazuma, Torvalda Stoltenberga koji je izjavio da u BiH nema drugih naroda osim srpskog, samo što on ima tri vere. Poznato je da sve diplomate koje dolaze na dužnost detaljno i temeljito izučavaju istoriju zemlje u koju dolaze, pa je stoga razumno očekivati da je njegova izjava valjana. Bez obzira na sve činjenice koje ovo potvrđuju, on je zbog toga u Hrvatskoj od strane Tuđmanove vlasti proglašen „personom non grata". Postoje i primeri istaknutih i po društvenom ugledu poznatih ličnosti koje su znale svoje poreklo i javno ga iskazivale. Književnik Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, opredeljivao se kao Srbin rimokatoličke veroispovesti. Tu je i poznati istoričar dr Lujo Bakotić, prvi ambasador Kraljevine Jugoslavije u Vatikanu koji je u knjizi Srbi u Dalmaciji od pada Mletačke Republike do ujedinjenja, kao Srbin rimokatolik, ukazao na mnoge ličnosti takvog identiteta: sveštenika, fratara, poput dum Ivana Stojanovića (1829-1900) i dum Jakova Grupkovića. Dum Ivan Stojanović preko lista Dubrovnik, poručivao je narodu dubrovačkom: „Srbin si po rodu i po običajima, u srpsvu ti je jedini spas, vjera ti ni najmanje ne priječi da budeš Srbin“. Meša Selomović, poznati srpski književnik i dobitnik mnogih nagrada za književnost, u knjizi koju je posvetio sebi i svom rodu jasno je pokazao i dokazao svoje poreklo čoveka srpskog roda i islamske veroispovesti. Danas imamo živog i dobro poznatog umetnika Emira Kusturicu koji kaže da je njegova loza i rod srpski, a veroispovest muhamedanska. Srbi rimokatolici i Srbi islamske veroispovesti trebalo bi da smognu hrabrosti i urade ono što su uradili njihovi velikani i svetski priznati umovi: vratiti se svom rodu, korenu, jeziku, pridružiti se svojoj braći i okrenuti leđa neprijatelju – to je budućnost naroda na ovom prostoru.

Pitanje multikonfesionalnosti naroda treba razrešiti na isti način kako je to rađeno kod druhih naroda Evrope. Dobar i poučan primer za nas može biti Nemačka u kojoj žive Nemci katolici i protestanti, ali svi su oni Nemci, jer govore istim nemačkim jezikom. Namera da se oni zavade po verskoj osnovi u modernom dobu nije uspela. Tamo je, međutim, došlo do uzdizanja nacije iznad svega. Poznata je katastrofa Drugog svetskog rata koju je čovečanstvu naneo nacionalsocijalizam i Hitler. Takve primere ne treba slediti.

Nikoga ne treba prisiljavati na određeno nacionalno opredeljenje. Šta onda znači to da su u nas danas svi ljudi koji pripadaju rimokatoličkoj veri – Hrvati, a svi ljudi koji pripadaju islamskoj veri – Bošnjaci?

Osnovno na što ovde treba ukazati jeste da uzroke naše tragedije treba tražiti u izneveravanju evropskih principa da se narodnost, odnosno etničko poreklo određuje jezikom a ne verom. Možemo imati i više vera i više država, čak i više državotvornih nacija, ali nam je jezik jedan – srpski.

Episkop Nikodim Milaš jasno je pokazao u svojoj knjizi Sveti apostoli Ćirilo i Metodije i istina pravoslavlja (1881) da je biskup Štrosmajer lukavo vodio usku versku i usku nacionalnu politiku pod maskom jugoslovenstva. Moguće je da se osnovni koreni razdora između Srba pravoslavaca i Srba riomokatolika nalaze upravo u ovakvom Štrosmajerovom zalaganju za jugoslovenstvo.

Ono što je Rimokatolička crkva uradila po Štrosmajerovom receptu izazvalo je veliki razdor koji i danas traje među Srbima i Hrvatima. Evo samo dva karakteristična primera propagiranja mržnje među ljudima različite vere. U Vojniću na Kordunu posle ovog rata katolički sveštenik zabranio je deci rimokatolicima da se druže i igraju sa srpskom pravoslavnom decom.

Kad se to ipak dogodilo, mala devojčica upozorila je dečaka katolika da će ga tužiti presvetlom (svešteniku) da se igra sa srpskom decom. Sveštenik je unapred odredio rigorozne kazne za “prestupnike” kojima je i ovaj dečak bio podvrgnut. Na nesreću, ovakvo ponašanje je danas ušlo u sistem vaspitanja i obrazovanja mladih ljudi u Hrvatskoj. Drugi karakterističan primer desio se tokom rata u BiH. Ovo je najbolje opisao general Majkl Rouz, komandant UNPROFOR-a tokom rata u BiH, u svojoj knjizi Misija u Bosni. Na str. 278 on piše: „Te noći sam prisustvovao misi u sarajevskoj katedrali. Nadbiskup Pulić je počeo službu dobrodošlicom narodima svih religija i opredeljenja izuzev onih koji slave Hristovo rođenje drugog dana. To je bilo očigledno vjersko podvajanje i isključivost. Srbi, koji su takođe bili hrišćani, znači nisu dobrodošli... Na kraju službe je crkveni hor otpevao božićnu pesmu na nemačkom jeziku Stille Nacht, heilige Nacht“. Nije pevano na jeziku prisutnih vernika nego na nemačkom! Mržnja prema Srbima nije izražena samo kod rimokatolika. Ona je izražena i kod pripadnika islamske verske zajednice. Netrpeljivost prema Srbima vidi se i na drugim stranama. Ta netrpeljivost zloupotrebljena je u politici koja nastoji da se od jednog naroda i jezika napravi čitav niz naroda i jezika.

Propagiranje danas nekog zajedničkog suživota u ovakvom stanju je slično propagandi i paroli bratstva i jedinstva koje je bilo i nije opstalo.

Nema valjanog života na ovim prostorima bez međusobnog uvažavanja, tolerancije i poštovanja ljudskih prava, kako je to definisano Deklaracijom UN o ljudskim pravima. Odnosi među Srbima različitih vera, koji danas imaju različito nacionalno osećanje i ime, moraju se tražiti u temeljnim vrednostima, bez politizacije koja daje stranom faktoru mogućnost da podstiče među narodom svađe i razdore. Kad ne bi bilo spoljnjeg uticaja, narod bi lakše mogao zajedno živeti. To su pokazali mnogobrojni mešani brakovi, prijateljstva, zajednički poslovi i slično. Nažalost, praksa je pokazala da kad počnu ratni bubnjevi, svako ide pod svoj barjak i lako se kidaju prijateljstva pa i bračne veze. Živi smo svedoci onoga šta se dešavalo u poslednjim ratnim sukobima i toga koju ulogu je imao (ima) strani faktor. Oni koji su rasturali Jugoslaviju znali su kako se to radi. Činjenica je da je rasturanje jugoslovenske zajednice vršeno po verskoj osnovi uz rastakanje srpskog jezika, povrede roda i korena, mimo svih kriterija.

Što se tiče književnog jezika, najbolje bi bilo na ovim prostorima da ostane srpski jezik, bez obzira da li ga koristili Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, baš onako kako je ostao engleski za Engleze, Škote, Amerikance ili nemački za Nemce, Austrijance . Za sve drugo nema naučne podloge već su to samo političke kalkulacije koje, kako smo videli i doživeli, donose samo zlo na ovim prostorima.

Šta nudi srbistika

Kad se govori o srbistici, najbolje je poći od njenih definicija u širem i užem smislu. Izvorna definicija u najopštijem smislu, koju je u svojoj knjizi Srpsko pitanje i srbistika dao prof. dr Petar Milosavljević glasi:

„Srbistika je naučna disciplina koja se bavi Srbima ma gde živeli. Isključeno je da bi takva disciplina u principu smela da marginalizuje bilo koji deo srpskog naroda, pogotovo njegov najveći i najznačajniji deo kao što je narod Srbije. To je mogla i stalno je činila serbokroatistika... Serbokroatistika je, na žalost, još uvek dominantna disciplina u Srbiji“.

Srbistika strogo vodi računa o celovitosti srpskog naroda bez obzira na veru i bez obzira da li su u Srbiji, BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i drugde. Veliki je broj Srba van Srbije koji su značajni za jezik, istoriju, kulturu, nauku, politiku srpskog naroda kao što su: Nikola Tesla, Ruđer Bošković, Milutin Milanković, Marin Držić, Ivan Gundulić, Jovan Bjelić, Petar Preradović, Branko Ćopić, Aleksa Šantić, Skender Kulenović, Meša Selimović, Miroslav Čangalović, Jovan Dučić, Sv. Vasilije Ostroški, Emir Kusturica, Petar Petrović Njegoš, Mihajlo Lalić, Miodrag Bulatović i mnogi drugi. Svi navedeni i mnogi drugi služe srpskom rodu na ponos i svi su oni govorili srpskim jezikom. Nažalost, po Štrosmajer-Jagićevoj podeli naroda po veri jedan deo njih bi pripadao Hrvatima a drugi deo Muslimanima, iako su se oni sami izjašnjavali kao Srbi. Na taj način oni bi bez svoje volje bili lišeni svoje ličnosti i svog korena, roda i krvi, čega u svetu nema. Ima dosta primera gde se u literaturi navodi da je Nikola Tesla Hrvat rođen u Hrvatskoj. A Tesla nije Hrvat i nije rođen u Hrvatskoj. U vreme kad je Tesla rođen, njegovo rodno mesto Smiljan kod Gospića nije bilo u sastavu Hrvatske. Krivotvorenje činjenica vršeno je ne samo u politici već i u nauci. Da nije bilo onako značajnog obeležavanja 150. godišnjice rođenja Nikole Tesle i davanje naziva aerodromu Beograd po Teslinom imenu, i da mu otac nije bio pravoslavni sveštenik, najverovatnije da bi i on bio proglašen i prihvaćen kao Hrvat.

Vratimo se preciznijoj definiciji srbistike i navedimo definiciju onako kako ju je dao prof dr Petar Milosavljević u knjizi Srpsko pitanje i srbistika. On kaže: „Srbistika je filološka disciplina koja se bavi srpskim jezikom i srpskom književnošću.U širem smislu ona se bavi srpskom kulturom i zalazi u discipline kao što su: gramatologija, etnologija, antropologija, mitologija, istoriografija, politologija. Srbistika bi trebalo da izgradi sistem znanja o stvaralaštvu Srba ili da čini isto što i druge discipline“. Dalje parafraziram stavove Petra Milosavljevića: Srpski jezik postoji kao što postoji mađarski, engleski, nemački, češki , bugarski i drugi. Definicija srbistike govori da se ona bavi srpskim jezikom, srpskom književnošću i srpskim temama. Srbistici je mesto u sistemu filoloških disciplina kao što su hungarologija, germanistika, rumunistika i drugi jezici. Naša dosadašnja stvarnost srbistiku je eliminisala iz sistema naučnih disciplina i zamenila je srbokroastikom. Tako nešto drugde u svetu je nepoznato i izlazi iz kriterija koji u Evropi važe. Polazni stav srbistike je da nikada realno nije postojao niti je mogao da postoji srpskohrvatski jezik.

Naziv jezika sa dva nacionalna imena ne postoji nigde u svetu. Ne postoji slučaj u svetu da su dva, tri ili četri naroda, kako se to hoće reći u našem primeru, stvorili jedan isti jezik, a ostali posebni narodi. Shvatanje da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci imaju svako svoj jezik naučno je neutemeljeno, ispolitizovano i van je svih kriterija koji važe u Evropi. Tvorci srbistike u smislu moderne filološke nauke su Vuk Karadžić i Pavel Jozef Šafarik, ali posle Vukove smrti srbistiku je počela da potiskuje i potisnula ju je srbokroatistika. U današnjem vremenu nužno je da naučni radnici, služeći se korektno naučnom metodologijom, dovedu srpski jezik na ono mesto koje mu pripada i da jasno i nedvosmisleno kažu da manipulacija srpskim jezikom ne može proći. Nužno je ovo uraditi, pre svega, u nastavnim planovima i programima svih stepena obrazovanja i u sredstavima javnog informisanja.