Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

HRVATI I JEZIK SRPSKI

NAPISAO

S. Milanović D.

U NOVOME SADU

SRPSKA ŠTAMPARIJA
DRA SVETOZARA MILETIĆA

1895.

Kopija knjige iz 1895. nabavljena u:

Knjižara „MERKUR"
papirnica i antikvarijat A. VUČIĆ
ZAGREB, Petrinjska ul. 28

nije kompletna – od ukupno 54 strane, nedostaju stranice 1-3 (tj. sve stranice prě stranice 4).
Molim ljubaznog čitaoca koji ima mogućnosti da mi pošalje sken stranica 1-3 (ili link na kojem se nalazi cěla knjiga) na adresu stokavac@yahoo.com. Hvala.

 

 

I.

(...)

-4-

mnogih i mnogih spomenemo samo nekoliko njih, koji su univerzitetski profesori, a koji među tim svakom prilikom sa svim ozbiljno tvrde i pišu, da je štokavština jezik hrvatski.

Da počnemo odma sa gospodinom Arminim Pavićem, koji predaje na zagrebačkom univerzitetu „hrvatski jezik" i „hrvatsku literaturu". Ovaj učeni gospodin profesor i akademik ne samo da poznaje štokavštinu jedino kao hrvatski jezik, nego čak i za Vukove „srpske narodne pesme" tvrdi, da su pisane jezikom hrvatskim. Šta više njemu je čak i govor Srbijanaca takođe hrvatski jezik. Vraćajući se jednom u Zagreb iz Beograda, gde je sa kraljem Milanom govorio jezikom srpskim, on napisa u novinama, kako kralj Milan vrlo lepo govori hrvatski.

Za ovim gospodinom došao bi odma gospodin Tade Smičiklas i to po važnosti svoga položaja, koji zauzima i kao akademik i kao predsednik „Hrvatske Matice", a naročito kao profesor hrvatske historije na univerzitetu. Pa kako za Pavića, tako i za Smičiklasa ne postoji jezik srpski, nego i on zna, da je štokavština samo jezik hrvatski.

A sad ništa prirodnije, nego sa ove dvojice da pređemo na trećeg univerzitetsvog profesora, na ime na gospodina Vjekoslava Klaića. Koliko se nama bar čini, upravo je ovaj gospodin profesor ponajoriginalniji od sviju ostalih. Tako on na primer dokazuje čak i to, kako su svi slovenski stanovnici današnje Bosne i Hercegovine samo zato Hrvati, što govore jezikom hrvatskim, to jest štokavštinom. Govoreći o stanovništvu Bosne i Hercegovine, on do duše priznaje, da se tamošnje stanovništvo ne naziva Hrvatima; dok ne poriče, da se mnogi zovu Srbima. „Nu jezik — nastavlja on — taj jedini biljeg narodnosti, pokazuje i svjedoči, da je taj narod (t. j. narod sadašnje Bosne i Hercegovine) hrvatskog porijekla". („Bosna". str. 71.) A taj opet jezik, kojim govori narod Bosne i Hercegovine, jeste po istom gospodinu jezik hrvatski, pošto „svi žitelji slovjenski u Bosni i Hercegovini, bili ma koje vjere, govore jednim jezikom i to hrvatskim." („Bosna", str. 74.) Kako je jezik Bosanaca i Hercegovaca najčistija štokavština, to su onda Klajiću samo zato tamošnji stanovnici Hrvati, jer govore štokavštinom, koja je opet hrvatski jezik.

Eto ovako gadnu pseudo-nauku pronose i proturuju među neuki puk hrvatski njihovi ljudi, zavađajući ih tako sa svojom najbližom braćom Srbima. Jer ova pseudo-nauka hrvatska, da nema Srba i srpskog jezika, i da je štokavština jezik hrvatski, već se kod Hrvata stalno odomaćila kao najčistija istina, te se kao takova uvukla i u sve školske knjige. Iz ovih knjiga uče se i mnoga srpska dečica, koja polaze komunalne škole. Ta Srpčad, kako u osnovnoj tako i u gimnazijalnoj školi, hteli ne hteli moraju učiti, da je štokavština jezik hrvatski i da oni govore jezikom hrvatskim, a ne srpskim. Sad ona srpska deca, koja su pravoslavne vere, za tu se ova pseudo-nauka ne će tako lako primiti, jer oni imaju prilike, da i od svoje matere, pa i od svoga sveštenika čuju, da je njihov jezik srpski i da su oni Srbi.

Ali nije tako sa decom srpskom katoličke i unijatske vere, jer oni nemajući od nikuda prilike da čuju, kako njihov maternji jezik nije hrvatski, nego srpski, postaju malo po malo Hrvati, naravno sa svim nenaravnim, umetnim načinom: putem škole i crkve.

Mi dobro znamo, da su takovi Hrvati, koji se stvaraju putem škole i crkve, najmanje Hrvati i da oni najmanje imaju u sebi ma čega hrvatskog. Ali nama je i to poznato, da se takovi ljudi odnarođuju od svoga Srpstva i to je ono, radi čega svi Srbi bez razlike političkih nazora i položaja, u kojima se nalaze, moraju odsudno ustati i tome leka potražiti.

Bacimo li ma i letimičan pogled samo na slavonske Srbe katoike, na tako zvane „Šokce" i „Race", videćemo, da je naročito posle razvojačenja granice, zavladao među njima tako sličan anti-srpski duh i osećanje, da danas nemaju skoro nikakva smisla za svoju srpsku narodnost. Nije tako samo u Slavoniji, nego je tako i u Dalmaciji, pa je najposle tako i u Bosni i Hercegovini. Koliko je kvara srpskom narodu nanela ta ista pseudo-nauka hrvatska, najbolje se vidi i otuda „Što su bosanski klerici (bogoslovi) tek u Djakovu upoznali, da su sinovi hrvatskoga naroda". („Glasnik biskupije bosansko-sriemske" god. 1881. br. 3.) Ovi pak klerici kao domaći sinovi bili su najopasniji za srpski narod u Bosni i Hercegovini, naročito pak za tamošnje Srbe katoličke vere.

Najzad kako je bivalo sa bosanskim Srbima katoličke vere, tako je počelo bivati i sa tamošnjim Srbima muhamedanske vere. Jer koliko se znade, jedini muhamedanac, koji je rekao za štokavštinu, da je jezik hrvatski, jeste poznati Hercegovac Lovro Ljubuški. Ali i on je to učinio tek onda, kad je od oca svog odbegao u Dalmaciju i tamo katolički kaluđer postao.

Pa kako je ta hrvatsko-katolička propaganda počela sa ovim Lovrom i sa ovim đakovačkim klericima, tako se evo produžava i danas na sve strane. Za to smo se mi i latili pera u nadi, da ako je možno izobličimo tu pseudo-nauku naše „dobro-želeće nam braće Hrvata".

Pre, nego što pređemo na samu stvar, držimo da ne će biti zgoreg, da ispričamo i jedan događaj, koji se lane zbio u Zagrebu.

Jednom je jedan Srbin baveći se u Zagrebu, došao u pohode hrvatskom filozofu dr. F. M. te tu s njime poveo reč između ostaloga i o jeziku. Govorili su dugo i opširno, pa pored sveg naprezanja, učeni gospodin doktor baš nekako nije mogao da uveri dotičnog Srbina, da štokavština nije samo srpski, nego i hrvatski jezik. To strašno razjedi gospodina doktora, te će ovako reći svome gostu Srbinu:

„Pa dobro; kad vi hoćete, da je štokavština samo srpski jezik, onda mi recite, šta smo mi Hrvati, kojima je štokavština maternji i društveni jezik". Pri tom mu doktor pokazivaše neku štokavsku štampanu knjižicu religioznog značaja, u kojoj neki Istranin naziva istu štokavštinu jezikom hrvatskim. Dotični Srbin u mesto da se kao gost ovako razjarena domaćina zbuni, on mu sa svim hladno ovako odgovori:

„Mogao je dotični Istranin nazivati štokavštinu kako je hteo, pa da ipak Hrvati ostanu kao što i jesu od Srba poseban narod. A što danas ima i takovih Hrvata, koji se u jeziku ne razlikuju od Srba, to ćete odmah saznati, ako pogledate u spise Ljudevita Gaja, Šima Ljubića, pa najzad i u spise Vebera Tkalčevića, koji vam je najbolje poznat. Kako ja, tako i ceo ostali svet ne sumnjamo ni najmanje, da je štokavština narodni jezik srpski i samo srpski; a što danas srpskim jezikom govore i neki Hrvati, to baš ni najmanje ne menja stvar. Ako dakle Hrvati misle, da imaju prava nazivati štokavštinu imenom hrvatskim samo s toga, što se mnogi od njih služe istom, ja bar mislim, da Srbi ne bi imali ništa protiv toga. No u tom slučaju Hrvati bi morali javno priznati, da samo s toga jezik srpski zovu i hrvatskim, što se sada njime i oni služe i govore".

Doktor bejaše očevidno iznenađen ovakovim odgovorom; to ga još više razdražavaše, te klimajući ljutito glavom doviknu istom Srbinu:

„Pa dakle mi Hrvati nemamo svoga jezika; mi dakle nismo narod; mi smo kao Cigani bez svoga narodnjeg jezika".

„Ne, gospodine doktore — upade mu naš Srbin u reč — vi tako govoreći padate u krajnost, jer ne samo da Hrvati nisu kao Cigani, nego su narod sa posebnim svojim narodnim jezikom. Hrvati imaju svoj jezik, ali ga sami zanemaruju i odbacuju, usvajajući tuđe jezike. Među tim da baš i govorite tuđim u mesto svojim narodnim jezikom, vi bi ipak ostali sve dotle Hrvati, dogod ne bi drugi kakav narod postali. Zar nije sam Gaj, Ljubić, pa i Veber priznao, kako su Hrvati današnji književni jezik od Srba uzeli. Pa kad su Hrvati, imajući u književnosti jezik srpski, ipak ostali Hrvati; to sigurno ne će prestati da budu Hrvati ni toga radi, što im je jezik srpski i jezik društveni".

Za tim se i raziđoše, ostajući svako pri svome mišljenju.

Ovo navedosmo samo za to, da čitaoci vide i sami, kako skučeno misle o jeziku i prvi hrvatski ljudi. Pa kad takove poglede imaju učeni doktori i profesori na univerzitetu, onda kako li će tek o tome suditi njihovi đaci, a kako tek đaci njihovih đaka?

Svakako po sto puta skučenije i konfuznije.

 

II.

Do duše pravilo je, i u svetu obično tako i biva, da je narodni jezik takovo obeležje dotičnog življa, da je nerazlučno vezan za istu narodnost. Po tome bi svaki narod morao imati i svoj narodni jezik; a dosledno tome niti bi moglo biti naroda bez svoga jezika, niti opet jezika bez svoga naroda. No pokazalo se, da i u ovome pravilu može biti izuzetka, na ime da može i sasvim obratno biti.

Za to mi i mislimo, da je mnogo pravilnije bilo reći, da između ostalih bitnih oznaka, koje karakterišu izvestan živalj, kao poseban narod u genetičkom smislu, na prvo mesto dolazi narodni jezik.

Tako bar mi mislimo, tvrdo držeći, da jezik svakako dolazi na prvo mesto između ostalih narodnih osobina; s tom samo razlikom, što se nama bar čini, da krvno poreklo, vezano za čuvstvo i osećanje dotičnog naroda ipak dolazi pre jezika.

U toliko više ima ovakovo mišljenje verovatnosti, što se može desiti, kako se u istini danas i dešava, da izvestan narod govori sa svim stranim jezikom kao jedinim društvenim i književnim jezikom. I to da se njime onako isto služi, kao što bi se služio svojim sopstvenim — šta više da i ne poznaje svoga pravog narodnog jezika. Za to mi i naglašavamo, da jezik tek posle porekla dolazi na prvo mesto, a kao jedno od najglavnijih karakterističnih obeležja narodnih.

Mi već rekosmo, i ako onako uzgred, da može biti naroda, koji se u mesto svoga, tuđim jezikom služi — i pri tome ostajemo. Da i ne spominjemo ostale narode, to će nam posvedočiti i sami Jevreji, koji danas čak ni u Palestini ne govore svojim pravim narodnim jevrejskim jezikom, nego raznim tuđim jezicima. No pored svega toga, nama ni ne pada na pamet tvrditi, da su oni prestali da budu Jevreji, te da su se u one narode pretopili, čijim se jezicima sada služe i govore, kao jedinim društvenim i maternjim jezikom. Posmatramo li iste Jevreje, koji i ako su dosta toga zadržali od svog prvobitnog karaktera i tipa, ipak moramo doći do uverenja, da su se veoma znatno udaljili od svojih prvih praotaca. No pored svega toga ipak su i današnji Jevreji još uvek kao poseban narod, bez razlike na njihove različite domovine i tuđe jezike, kojima se u mesto svoga jevrejskoga služe. Za to mi i kažemo, da se ne sme uzeti, da jedan narod čini narodom samo njegov narodni jezik. Dogod dakle jedan živalj ne izgubi sve karakterne osobine, koje ga čine posebnim narodom (a ne samo jezik), sve dotle on ostaje samo svoj, i uvek poseban individuum od sviju ostalih naroda, i ako mu manjkaju izvesne bitne oznake.

Tek kad se uzmu svi karakterni znaci jednog življa, kojima se on od ostalih razlikuje, onda se tek o njima dobije pravi pojam, u kom je oličen poseban karakter dotičnog naroda. Ono dakle, što čini razliku između dva posebna naroda, to je opet ono, što spaja živalj jednog i istog naroda, pa ma kako bio taj živalj udaljen, raštrkan i raskomadan. Niti političke, niti geografske, a najmanje pak crkvene granice mogu biti kriterije, po kojima se narodi dele. Po tome je narodnost isključivo kulturna individualnost, koja se osniva na jedinstvu bitnih narodnih oznaka i — jezika, a koje nemaju nikakove veze, ni sa različnim veroispovedanjima, niti sa različnim političko-državnim međama, kojima je jedan i isti narod raskomadan i podeljen.

A kako je kod ostalih naroda, isto je tako i kod Srba i Hrvata; jer što vredi u opće za sve narode, to mora vrediti i za Srbe i za Hrvate.

Upravo se ne da ni zamisliti, da oni Srbi, koji ne stanuju na političkom teritoriju, koji se zove Srbija, samo za to nisu Srbi, što žive recimo: u Hrvatskoj i Slavoniji, u Austriji, u Ugarskoj, u Turskoj ili recimo u Bosni i Ercegovini. Ili zar Crnogorci samo za to nisu Srbi, što njihova država nije kraljevina Srbija, nego kneževina Crna Gora. Pojam pokrajinskog imena: Srbijanac, Bosanac, Hrvaćanin, Staro - Srbijanac, Dalmatinac, Slavonac i t. d.; ili pojam državljanstva (na ime koje je države ko pripadnik), to su čisto geografski i politički pojmovi. To su upravo karakterne oznake pojedinih političkih naroda, ali to nema nikakove veze sa pojmom izvesnog naroda u genetičkom smislu.

Pojam naroda političkog većinom je vezan za teritorij, pa kao pojam starijega doba ustupa mesto posve novijem pojmu, pojmu državljanstva.

Možemo dakle sa svim slobodno reći: da je pojam državljanstva u glavnome potpuno identičan pojmu političkog naroda.

Za to, niti ime pokrajinsko, niti pak ime dotične države apsolutno se ne mogu uzeti kao karakteristične oznake jednog posebnog naroda.

 

III.

Što se tiče porekla naroda srpskoga, to niko nije ni pokušao osumnjičiti, da Srbi nisu poseban slovenski narod, kao god što su i Rusi i Česi i Poljaci, i kao što su ostali narodi slovenski. Isto se tako niko nije usudio (naravno ozbiljno) dokazivati, da Srbi nisu pravi pravcati i poseban narod, u potpunom smislu i značenju te reči.

Kad su dakle Srbi poseban narod i kad niko ne sumnja, da postoji jedan slovenski narod, koji se zove Srbima, i koji se služi svojim posebnim narodnim jezikom — onda valja videti i to, kakav je i koji je to narodni srpski jezik?

Sasvim jednostavno doznaćemo za pravi maternji i narodni jezik Srba, dakle za jezik srpski, ako pogledamo, koji je taj jezik, kojim se Srbi kao isključivim svojim jezikom služe.

Pre svega jezik, kojim svi Srbi govore, isključivo kao svojim narodnim i maternjim jezikom, bez razlike političkih i geografskih međa, jeste „štokavština". U grupi slovenskih jezika, ovamo dole među južnim Slovenima, postoji jedno slovensko narečje, koje se zove štokavština. A to je onaj govor, koji na svakom mestu zahteva što i šta onde, gde ostali jugoslovenski narodi trebaju kaj, ča i ca. Tim narečijem govore svi Srbi ma gde bili, i to uvek jednako kao jedinim svojim narodnim jezikom. Za drugi govor narod srpski ne zna, niti se drugim govorom služi, pa po tome su Srbi od uvek ovaj štokavski govor smatrali svojim jezikom — jezikom srpskim, kao što i danas čine.

Da li su Srbi još onda, dok su bili u opće u slovenskoj zajednici, govorili opće slovenskim ili obratno svojim posebnim jezikom, kao i danas što rade, to se zaizvesno ne može tvrditi. Poglavito s toga ne, što je i opće slovenski, kao i jezik srpski, i kao svaki drugi jezik, pretrpeo mnogu i mnogu promenu u svom razvitku. Toga se radi ni to ne može tvrditi, od kada baš Srbi govore ovakim jezikom, kako ga mi danas imamo; to jest ne zna se, da li su Srbi govorili ovim svojim današnjim jezikom još od prvog doseljenja u one krajeve, gde ih kako Porfirogenita, tako i svi ostali domaći i strani pisci nalaze. Sudeći po pisanim spomenicama, za koje se danas znade, jedno je samo izvesno, a to je: da srpski narodni jezik nije upotrebljavan pre XII. veka. Tek iz tog veka potiču najstariji pisani spomenici, pisani jezikom srpskim. Za to u mesto svakog drugog dokazivanja, najbolje ćemo učiniti, ako pregledamo starinske spomenike, koji su pisani štokavštinom, a iz kojih bi tek mogli zaključiti, od kada Srbi govore posebnim svojim jezikom i šta su oni upravo smatrali za svoj narodni, za svoj srpski jezik.

Počećemo tako sa bosanskim spomenicima i to samo za to što iz Bosne potiču najstariji spomenici pisani štokavštinom. Od sviju najstariji srpski spomenik pisan, ne na srpsko-slovenskom, nego na čisto srpskom jeziku jeste povelja Kulina, bana bosanskog. Ta povelja pisana je godine 1189. dakle u drugoj polovini XII, veka, a pisana je ćirilicom i štokavštinom, koja je sa malim izmenama onoga doba u svemu skoro bila jednaka sa današnjom štokavštinom. U toj povelji, koja je upućena Dubrovčanima, nema ni jednog mesta, gde bi izrično stojalo, da je jezik, kojim je ista pisana, jezik srpski. No kako je ta Kulinova povelja pisana istim jezikom, kojim se i u to, i u docnije još doba posle nje pisalo po svima srpskim pokrajinama, — to ćemo potražiti druge i docnije srpske spomenike, koji će vam pokazati i dokazati: da je jezik, kojim je Kulinova povelja pisana — jezik srpski.

IV.

Ostanimo baš kod Bosne i Ercegovine, pa pogledajmo stare pisane spomenike, koji su posle Kulina pisani, takođe od Bosanaca i Ercegovaca i to bez razlike vere i pismenice.

Uzećemo na prvo mesto povelje, koje je izdao Matija Ninoslav, takođe ban bosanski. Uzimamo njegove povelje u toliko radije, što baš on dolazi za bosanskog bana neposredno i odma iza Kulina. Kao i ban Kulin, tako je i isti ban Matija Ninoslav, podeljivao povelje Dubrovčanima. Godine 1234. i 1240. izdao je Matija dve povelje, kojima potvrđuje Dubrovčanima sva ona prava, koja su još od Kulina zadobili i uživali. Te su se dve povelje, hvala bogu sačuvale, te tako iz njih možemo danas saznati, kako je ovaj bosanski vladar smatrao sebe i svoje Bosance, a kako opet jezik, kojim su Bosanci tada govorili.

U prvoj povelji stoji između ostaloga i ovo: „U ime oca i sina i svetago duha amin. Az rab boži Matěj, a odmělom Ninoslav, ban bosnski veliki, kle se knezu dubrovačkomu Žan Dandulu i vsej općině dubrovčkoj. Takom sm se kletvju klel, kakom se je ban Kulin klel: da hode vlasi svobodno ...kako su u bana Kulina hodili ... i ako věruje srblin vlaha, da se pri prěd knezem, ako věruje vlah srblina, da se pri prěd banom..." („Monumenta serbica" XXX. Fr. Miklosich).

U drugoj njegovoj povelji stoji opet ovo: „ako sě razratitě s kralěm raški, da vas ne dam, ni vaš dobitek, pače da vi u hranu s vsěm vašim dobitkom... i sě ošče: ako věruje serblin vlaha, da sě pri pred knezem dubrovčkim, i ako věruje vlah serblina da se pri pred banom i inomu vlahu i inomu serblinu da ne isma i da sě nekoja krivina među ni čini... i da ně nikěrě izma na inago serblina ni na inago vlaha, liše na samoga isca" ... („Monumenta serbica" XXXV.).

I iz prve i iz druge povelje, posve lepo i razgovetno vidimo, vako ban bosanski Matija Ninoslav smatra Dubrovčane za „vlahe", dok su mu njegovi Bosanci Srbi. Uzmemo li Daničićev rečnik, videćemo, da je reč „vlah" bila ime za čoveka romansko-latinskog porekla; ili za Srbina, koji se je isključivo pastirstvom po šumama bavio. Pošto su Dubrovčani bili trgovci i pošto nisu živeli po šumama od pastirenja, nego su obratno živeli od trgovine i po gradovima — to su Dubrovčane samo zato smatrali u Bosni kao „vlahe", što su većinom bili latinskog porekla i što su svi bili isključivo katoličke vere. Dakle zato, jer su Dubrovčani katoličko-latinske vere i što su većinom latinskog porekla u Bosni i Ercegovini smatrali su ih za Vlahe.

Bosance pak, kako smo videli, smatra njihov vladar da su Srbi. Po tome su dakle god. 1234. svi stanovnici Bosne bili Srbi. A Srbima izvesno nisu mogli preko noć postati, te je sasvim prirodno, da su još i za vlade bana Kulina godine 1189. takođe bili Srbi, kao god što su morali biti Srbi i pre Kulina.

Mi ne sumnjamo, da će se naći i takovih ljudi, koji će tražeći i ovde dlaku u jajetu, dokazivati, da je tako o Srpstvu Bosanaca mislio samo Matija Ninoslav, onako na svoju ruku, te da tobož iz toga ne izlazi, da se je i sam narod tako smatrao. Ali šta mogu obični ljudi protiv gluposti, kad glulost i bogovima dosta brige zadaje. Držimo dakle, da nije zgoreg napomenuti i to, da je isti ovaj ban u sasvim ozbiljnom neprijateljstvu bio, sa tadašnjim raško-srpskim vladarima, što se donekle i iz ove druge njegove povelje lepo vidi. A sem toga je bio isti Matija, prvo pataren, pa onda katolik, kakav je i ostao — te je šta više važio kao osobiti branič katolicizma i papstva u Bosni.

Takav vladar, a u ovakovim okolnostima, najmanje bi imao razloga smatrati Bosance Srbima, kad oni u istini ne bi takovi bili. I to Srbi, u svemu jednaki kako onim Srbima u Raški, tako i svima ostalim Srbima, koji su živeli izvan političkih granica Bosne. Nema dakle nikakove sumnje da su se Bosanci smatrali Srbima, kako pod banom Kulinom tako i pod banom Matijom Ninoslavom. A pošto je ban Kulin iz XI. i XII. veka, to onda nema sumnje ni u tome, da su Bosanci od uvek bili samo Srbi, kako ih i istorija poznaje.

Posle bana Matije Ninoslava, došao je za bosanskog vladara ban Matija Stjepan. I od ovoga bana ostala je jedna povelja, koju je on god. 1249 darovao takođe Dubrovčavima. Navešćemo i iz te povelje neka mesta, kako bi se videti moglo da su i za njegovog doba Bosanci bili Srbi. Ta njegova povelja glasi: „az Matei Stěpan po milosti božije veliki ban bosjenski s mopov bratiov i s moimi boljarami kaljnemo se tebe Jakovu Dalfinu, knezu dubrovčkomu da vi stoimo u večni i tverd mir i sě ošče: ako verue serblin vlaha da se pri pred knezem dubrovčkim, i ako verue vlah serblina da se pri pred banom, i inomu serblinu da ne isma i da ne nikěre izma na inago serblina ni na inago vlaha". („Monumenta serbica". XXXIX.)

Od sviju dovde navedenih starih pisanih spomenika bosanskih nema ni jednog, koji bi bio pisan drugačijim jezikom od onoga, kojim je pisana povelja Kulina bana. Jezik je dakle jedan; pisan je u jednoj i istoj državnoj oblasti, a od vladara koji su vladali jednim te istim narodom — narodom srpskim. Ima do duše bosanskih spomenika gde se Bosanci nazvvaju i „Bosanci", ali se iz toga ne može zaključivati, da oni nisu Srbi. Jer ima i takovi spomenika u kojima se pripadnici Srbije nazivaju „Raščani". No kako ime „Raščanin", tako i ime Bosanac jedino su pokrajinska imena, a nikako imena tamo živećih naroda. Ostaje po tome naša prvašnja tvrdnja: da su Bosanci Srbi.

Videli smo, da su Bosanci Srbi, kao god što smo i to videli, da su svi spomenici bosanski pisani jednim i istim jezikom. I to kao jezikom onog istog naroda, koji je tada u Bosni živeo, naravno bez razlike veroispovedanja. Sad nam je još ostalo da i to vidimo, kakvim su jezikom pisane te listine i kako su taj jezik nazivali i smatrali sami Bosanci pa i Ercegovci.

Kad su bosanski vladari sklapali trgovačke ili u opće ma kakve bilo ugovore sa dubrovačkom republikom, onda su obično pisali dvojako. Na ime pisali su jezikom latinskim i jezikom svojim, odnosno jezikom naroda, koji je u Bosni i Ercegovini živeo; a to je onaj isti jezik, kojim su pisane i povelje bana Kulina, Matije Ninoslava i Matije Stjepana Ninoslava.

Tako god 1333. a 15. marta izdade bosanski ban Stjepan Kotromanić darovno pismo, poklanjajući Dubrovčavima: Rat, Ston i Prevlaku; pa na kraju iste povelje naglašava: da je istu izdao u četiri primerka i to „dvije latinsci a dvije srpscie". („Monumenta serbica". 107.) Drugim rečima rečeno, ban bosanski kaže: da je izdao četiri primerka od jedne iste darovnice, od kojih su dve napisane jezikom latinskim, a dve opet jezikom srpskim.

Eto dakle, gde vladar bosanski izrečno priznaje i kaže: da je jezik Bosanaca jezik srpski; a kad se uzme na um, da je to onaj isti jezik, kojim je pisana povelja bana Kulina — onda možemo zaključiti: da je jezik Bosanaca još od Kulina — jezik srpski, i to ovaj isti jezik srpski, kojim su i ostali Srbi izvan granice Bosne govorili.

U toliko nam je dragocenije priznanje baš ovoga bana bosanskog, što je baš i on bio poznat, kao neobično veliki katolik.

No Stevan Kotromanić nije jedini, koji je bosanski jezik smatrao i nazivao jezikom srpskim.

Udovica bosanskog bana Vuka Vukčića banica Anka zajedno sa vojvodkinjom Katarinom Sandaljevicom, poslale su god. 1406. svoje blago i dragocenosti Dubrovčanima u ostavinu. Poslanik koji je isto blago nosio, nosio je i njihova popratna pisma. Ta pisma s blagom nosio je u Dubrovnik Ercegovac Pribislav Pohvalić, koji je isto tako doneo i pisma Dubrovčana, kao potvrdu za primljene stvari. Pribislav Pohvalić je po rođenju Hercegovac, a uz to još i katolik, pa evo šta on kaže: „Ja Pribisav Pohvalić daju vsakomu znati, ere doidoh u Dubrovnik poslaniem gospoe banice Anke i gospogije voevodinice Katarine Sandalevice donih, knezu i vlastelem dubrovačcim tri listove ... pisane listom srpskim ... i drugi list, koi za ovimi ide srpski est pisan v lito roštva Hristova tisuščno i četiri sta i šesto lito meseca dekembria dvadeseti dan." (Medo Pucić. »Spomenici srpski". II. 69.) Iz ovoga se vidi, da on smatra jezik bosanski za jezik srpski. Ali on isto tako i za svoj sopstveni jezik, za jezik Hercegovaca kaže, da je jezik srpski, što se vrlo lepo vidi iz ovoga što sledi: „Ja Pribisav Privhvalić posle voevode Sandalja svidokuju jere ovi list srpski pisani i odpisah ga moom rukom, i udrugom listu srpskom... tazi u prvom listu srpskom." („Spomenici srpski" II. 70.)

No ne samo to, nego je po istom ovom Hercegovcu i jezik Dubrovčana jezik srpski.

Juraj Vojisaljić vojvoda Donjijeh Krajeva (Bosanska krajina) i sinovac Hrvojin smatra i zove svoje ljude uz Neretvu donju — Srbima, što takođe svedoči jedan stari pisani spomenik od 1434. godine.

Isto tako 1451. god. smatrao je svoje ljude Srbima i knez Vladislav, sin Stjepana Kosače („Monumenta serbica". 445.). Pa najzad je i sam Herceg Stjepan ovo god. 1454. takođe smatrao svoje podložnike Srbima. („Monumenta serbica". 467.)

Svi ovi do sada navedeni primeri jedno i isto kazuju, a to je: da je u Bosni i Hercegovini od uvek živeo narod srpski koji je govorio jezikom srpskim. Po tome jezik Bosanaca i Hercegovaca — a to je štokavština — jeste jezik srpski.

V.

Nema nikakve sumnje da su Bosanci i Ercegovci sami sebe smatrali za Srbe a svoj jezik — t. j. štokavštinu — za jezik srpski, pa je potrebno da vidimo, kako su stranci smatrali Bosance i Ercegovce i za šta su ih držali. Konstantin Porfirogenit kaže izrečno, da su Bosnu i Ercegovinu naselili Srbi i, to sve od Drine, pa nešto malo dalje na istok preko Vrbasa. Šta više zbog toga, što u Bosni žive Srbi, njemu je i Bosna takođe Srbija. Tako on kaže u svom delu „de administrando imperio". p. 146. III.: da Hrvatska na jugu i istoku graniči sa Srbijom i to tako, da je Srbija južno od reke Cetine, a istočno od hlijevanjske županije.

Isto tako sudi i grčki istorik Kipamus, koji takođe smatra Bosnu za Srbiju; te govoreći na jednom mestu o bosanskom banu Boriću, kaže na strani 104. ovako: „a kad beše blizu Save, pređe odande na drugu stranu preko reke, koja se zove Drina, i koja tamo negde gore utiče (naravno u Savu), te deli Bosnu od ostale Srbije".

Eto dakle još jednog svedočanstva, da osim Porfirogenita, ima i drugih, koji i Bosnu takođe smatraju Srbijom, naravno radi toga, jer je sa Srbima naseljena i jer je kao srpska oblast postojala.

Pokojni dr. Franja Rački obelodanio je mnogo starih spomenika, pa i franačkih, voji se tiču južnih Slovena.

Između takovih ima jedan spomenik, u kome se nalazi i to, kako je knez Ljudevit Posavski čuvši za dolazak franačke vojske u svoju kneževinu — Panonia Savia – „ostavio grad Sisak, te pobegao Srbima, za koji narod vele, da drži veliki deo Dalmacije" — „Siscia civitata relicta ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur fugiendo se contulit". Dr. Franja Rački misli, da isti Ljudevit nikako nije mogao pobeći Lužičkim Srbima, nego jedino Srbima u Bosnu, što je sasvim i prirodno. („Rad". LVI. 109) Kako se pak ovo događa godine 822., to eto gde i Franja Rački priznaje, da su još tada u Bosni živeli Srbi. Isti ovaj Rački nabrajajući sve pokrajine, gde Srbi žive, izrečno kaže, da i u Bosni prebivaju Srbi. Po njemu su Srbi nastanjeni od „Vrbasa, Cetine i Jadranskog mora ća do Morave i Ibra; u Zahumlju, Neretvanskoj, Travuniji, Konavlju, Duklji ili Zeti, u Bosni onkraj Vrbasa i u Srbskoj". („Poviest Slavenstva". str. 17.)

Godine 926. bio je u Spljetu crkveni sabor sviju katoličkih vernika, koji pripadaju prostranoj spljetskoj nadbiskupiji. Na tome saboru bili su prisutni i Srbi i to većinom iz današnje južne Dalmacije i današnje Ercegovine. Sam papa pisao je pismo srpskom knezu Mihailu Viševiću, smostalnom vladaru Zahumlja, preporučujući mu svoje izaslanike s molbom, da ih uzme u svoju moćnu zaštitu. I po ovome se vidi, kako su i u Rimu čak znali, da ima Srba ne samo u Bosni i Ercegovini nego i u Dalmaciji.

Isto tako sudi i Šime Ljubić, kome takođe nije samo današnja Ercegovina zemlja srpska, nego čak i neretljansko primorje. Govoreći na jednom mestu o ratu između Mlečića i Ercega Stjepana, on kaže, kako se već god. 1443. „bejaše u srpskom primorju jaka vatra razplamtila, medju Mletčani i Stjepanom vojevodom Sv. Save, za Zentu". („Priegled Poviesti Hrvatske", srt. 109.) Šta više Ljubić ide i dalje, te smatra čak i Arbaniju za zemlju srpsku. Govoreći o istim Mlečićima, on kaže: da su još od 1421. bili „teško zabavljeni ratom, sa despotom srpskim u Arbaniji". („Prieg. Poviest. Hrvat." str. 92.)

Da su pak u Bosni i Ercegovini uvek živeli Srbi, to tvrde i priznaju i mnogi drugi hrvatski pisci i istorici, među koje kao najznamenitiji dolaze: Lučić, Krčelić, Tkalčić, Jagić, Maretić i t. d. No kod svega toga najglavnije je ipak to, što isto tako sudi o tome i famozni pop Dukljanin, pošto i on drži Bosnu samo kao jedan deo Srbije. U svojoj barskoj kronici on kaže, da „jednako bi i Srbija ili Zagorje razdeljena na dve oblasti: na Bosnu i na Rašku".

No ne misle tako samo hrvatski i srpski pisci, nego tako misle i svi ostali slovenski naučenjaci i pisci, a naročito pak Rusi. Primera radi mi još navodimo Šafarika kao Čeha i Miklošića kao Slovenca.

Pa ipak sve je to još malo i nedovoljno, jer za nas ima najviše vrednosti to, kako su se osećali i za što su držali sami Bosanci i Ercegovci sebe i svoj jezik, i to bez razlike vere. A to smo već napred videli.

Ima ih do duše i takovih, koji zlobno podmeću, kako je sve to bosansko i ercegovačko Srpstvo samo plod tadašnje srpsko-raške državne nadmoćnosti, te bi otuda hteli izvesti i to, kao da su Bosanci i Bosna samo tada imali tip i karakter srpski, kada su pojedini raško-srpski vladari bili silni i moćni; ili kada je Bosna pod raško-srpskim vladarima bila. Ali mi smo napred naveli i takovih primera, iz kojih se sasvim lepo može razabrati, da su se Bosanci i onda smatrali za Srbe, kad su bili i u krvavoj zavadi sa vladarima raško - srpskim; bilo radi političko-državnih, bilo radi verskih razmirica.

Može se skoro sasvim pouzdano reći, da je smrću velikoga srpskog cara i samodršca Dušana Stevana Silnog propala i velika srpska carevina.

Jer u mesto da car Uroš, kao sin Dušanov produži i nastavi onde, gde je njegov otac smrću sprečen zastao, on siromah ne dožive, ni da čestito sedne na očev presto. Neka i suviše trula kvarež bejaše obuzela celokupni tadašnji i društveni i državni sklop Srbije. Nije više bilo one moćne dražave, koja bi mogla zaustaviti silnog Turčina. Onako bujnim Turcima nije dakle ništa smetalo, da nesrazmerno brzo prevale ogromni deo stare Dušanove imperije, sve do Polja Kosova.

Šta je na Kosovu bilo, to je svakome vrlo dobro poznato. Tako je bilo suđeno i Srbija je kao posebna i nezavisna državna celina propala na najstrašniji načnn. Na Marici bejaše prvi strašni poraz; a za tim ubrzo nadođe još užasniji i u isto vreme konačni poraz na Kosovu.

Odsudnom kosovskom bitkom nestalo je Srbije i srpsko-raške države — ali ne za dugo. Istina je, da su Turci pregazili svu srpsko-rašku državu, ali ako su Turci pregazili Srbiju, nisu Bosnu i Ercegovinu, koje su se takođe kao srpske oblasti još dugo održale. Baš u to vreme vladao je u Bosni, posle Nemanje i Milutina, najznamenitiji srpski vladar, veliki i prvi kralj bosanski, Tvrtko I. Da su Bosanci samo radi državne potčinjenosti i radi pritiska od strane raško-srpskih vladara, samo iz nevolje smatrali sebe, svoj jezik i svoju oblast srpskom, onda bar sad, kad eto raško-srpske države zajedno sa Srbijom nestade, ne bi morali sebe Srbima smatrati.

Među tim mi obratno vidimo, kako Bosna, koja je dotle postojala kao srpska banovina, posebna od Raške, postaje kraljevinom. No kako je glavna srpsko-raška država propala, to bosanski ban Tvrtko proglašuje sebe i svoju državu za srpsko kraljevstvo, koje će da nastavi ne samo srpski rad, nego i sve tradicije nekadašnje raške države. Donosimo ovde zakletvu Tvrtkovu, iz koje se to najbolje može videti.

„I spodobi me (Hristos) sugubim vencem, jako oboja vladičastvija ispravlati mi, prveje ot isprva v' bogodarovan'iei nam zemli Bosne, po tom že gospodu mojemu bogu spodoblšu me nasledovati prestol mojih preroditel, gospode srpske, za nje bo ti behu moi preroditelije v zeml'nem carstvo carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se mene že videšču zemlju preroditelj mojih po nih ostavlšu i nevmušču svojego pastira, i idoh v srbskuju zemlju, želaje i hote ukrepiti prestol roditel mojih, i tamo s'dšu mi venčan bih bogom darovanim mi vencem na kraljevstvo preroditel mojih, jako biti mi o Hriste Isuse blagovernomu i bogom postavljenomu Stefanu kralju Srbljem i Bosne i Pomorju i zapadnim stranam, i potom načeh s' bogom kraljevati i praviti prestol srbskije zemlje, želaje padšaja sa vzdvignuti i razoršaja se ukrepiti." (Fr. Miklošić. Mon. serb. p. 187.)

Ovo su tako jasne činjenice, da bi i posle ovoga samo čovek pust i bez srca mogao tvrditi, da Bosanci nisu od iskoni bili Srbi, a po tome i njihov narodni jezik čista štokavština, da im nije bio jezik srpski, nego da su oni i sebe i svoj jezik samo zato srpskim smatrali, što su tobož bili pod utecajem moćnih raško-srpskih vladara.

 

VI.

Pretpostavljajući, da će se i takovih ljudi naći, koji će svakojako sumnjičiti Srpstvo Bosanaca i Ercegovaca, mi ćemo svratiti jedan pogled na onu priliku, koja ovim neljudima najviše maha pruža za takova njihova izvrtanja — a to je, što je bilo vremena, kad su Bosanci i Ercegovci nazivali i drugačije svoj narodni jezik osim imenom srpskim. Poznato je, kako su Turci, kad su pregazili Bosnu, i u njoj kao i u Srbiji — uništili svaku moguću državnu formu — te se Bosna zajedno sa Srbijom nađoše kao sastavne provincije turske imperije. Strašan i veliki udar bio je to za celokupni narod srpski, tim više, što zversko postupanje obesnih Azijata ne šteđaše ni nevinu čeljad na grudima svojih matera. Krv se srpska prolevala kao more; ubava srpska sela i jaki gradovi gubili su se u dimu strašne plamene slike, — a vapaj bednih i nevoljnih uzalud se prolamao kroz prostranu, nekad krasnu i pitomu zemlju Srbinovu.

Jedino utočište u ovim teškim danima bila je Srbinu crkva, gde se krepio verom u Boga, snevajući o lepšoj budućnosti svojoj.

I to je poznato, kako su Srbi u Bosni, a do turske najezde bili podeljeni na tri različite vere. Tako rekući, domaća im prava vera bila je vera bogumilsko-patarenska; ona je bila i najmnogobrojnija. Za njom je dolazila vera rimska — katolička, ponajviše unesena ili iz Ugarske ili upravo od pape iz samoga Rima. Treća vera bila je pravoslavna, koja svakako u Bosni i Ercegovini postoji tek od sv. Save, jer on prvi uvede u Bosnu veru pravoslavnu onda, kada se Bosna i Ercegovina nađoše pod vladom raško-srpskih vladara. Od sv. Save postoje i dva bosansko-pravoslavna vladičanstva, koja je on sam ustanovio. Mnogi drže, da se je Lipljansko vladičanstvo, koje je ustanovio sv. Sava, nalazilo u Staroj Srbiji — sudeći po tome, što u Bosni ima i sada crkva u selu Liplju; i po što i sad u blizini te crkve stoje ruševine staroga pravoslavnog manastira, mi držimo, da je to vladičanstvo spadalo Bosni, te koje to, a i mnoge druge prilike upućuju nas da verujemo, da je lipljansko vladičanstvo, koje je ustanovio sv. Sava, bilo drugo Bosansko pravoslavno vladičavstvo.

Ostajući pri tome, da je Bosna pre Turaka imala samo dva pravoslavna vladičanstva, jasno svedoči, da je u njoj pravoslavnih mnogo manje bilo, nego li bogumila, i nego li rimskih katolika. No pravoslavlje je sve više i više raslo, dok se katoličanstvo i bogumilstvo sve više i više gubilo; a bogumilstvo se najzad sa svim i izgubilo. I tako Srbi u Bosni i Ercegovini ostaše i docnije pod Turcima kao privrženici triju vera — ali ne kao do sada pravoslavne, rimske - katoličke i bogumilske, nego kao muhamedanske, pravoslavne i rimske-katoličke. U glavnome je muhamedanstvo zamenilo bogumilstvo, premda je bilo vrlo mnogo i pravoslavnih i katoličkih Srba, koji su se takođe poturčili. Pošto je vera muhamedanska bila u Bosni u isto vreme i vera državna, to su se bosanski muhamedanci mogli ženiti i sa pravim Turkinjama; tako se malo po malo odnarođavahu krvno od svoga Srpstva. Te koje s toga, a koje opet usled sa svim razumljivog verskog antagonizma prema Srbima pravoslavne vere, bosanski se muhamedanci sve to više udaljavahu od svoga Srpstva. Oni se prestaše nazivati imenom srpskim, ponoseći se pokrajinskim imenom Bosanac ili čak i stranim imenom Turčin. A svoj jezik obično nazivahu bosanskim, mnogo pak ređe srpskim. Najzad su mnogi od njih svirepo proganjali svaki pokret u korist Srpstva, te otud i posta u narodu poznata izreka: da je poturica gori od turčina.

Ista se je procedura dešavala i sa bosanskim Srbima katoličke vere, po što se i oni počeše udaljavati od svoga Srpstva u toliko, u koliko su sebe nazivali „Latinima" ređe „Bosancima" — a svoj jezik, onu istu štokavštinu, koju su dotle svi bez razlike nazivali samo jezikom srpskim, počeše sada nazivati jezikom „slovinskim", ređe pak „bosanskim", a još ređe „ilirskim".

I ovoj nemiloj pojavi treba tražiti uzrok izvan Bosne. Naročito ko poznaje jedinstveno-ustrojstvo rimokatoličke crkve, tome će to još pojmljivije biti. Latinsvo i hrvatsvo, pa i ino katoličko svećenstvo preplavilo je Bosnu i Ercegovinu, te su pod okriljem moćne Austro-Ugarske monarhije širili među tamošnjim Srbima katolicima vazda anti-srpske i Bosancima skroz protivnarodne ideje. I sami bosanski katolici pod utiskom takova obrazovanja i vaspitanja počeše malo po malo zaboravljati na svoje ime i na svoju narodnost. Docnije, kad su i domaći sinovi počeli ići u katoličke svećenike, nisu ni sami ništa bolji bili od stranaca, koji su ih u protiv-narodnom duhu poučavali.

„Bosanski franjevci većinom rodjeni Bošnjaci, polazili su škole izvan domovine. Oni su po visokih školah sticali do duše veliko znanje tako, da su u Bosni bili jedini ljudi, koji su štogod umjeli i razumjeli; ali vrativši se kući, bjehu se većinom otuđili svojemu narodu. Pošav za tim na župe (parohije) vrli ti ljudi, znali su puk (narod) svoj poučavat (naravno u veri) ali narodne sviesti i ponosa ne mogoše jim u grudi udahnuti, jer ni sami nisu pravo znali, tko su i što su. Prema tomu izgubio je i puk mnogo narodne sviesti, on je zaboravio slavnu prošlost i porijeklo svoje (naravno srpsko) ter se je protu naravno počeo zvati „Latinom", jer da je vjere latinske". (Vjek. Klaić. „Bosna", str. 98.)

Jedini su dakle bosanski Srbi pravoslavne vere, koji su ostali, kao što su i bili — čelik-Srbi, nazivajući i na dalje sebe Srbima, a svoj jezik samo jezikom srpskim. Ali baš za to, što su pravoslavni Srbi tako čvrsto čuvali i negovali u najvećoj čistoti ime i svoju narodnost srpsku, za to su baš kako katolički svećenici, tako i muhamedanske odže i imami, sve više ubijali kod svojih vernika duh i osećaj srpski, bojeći se, da bi oni pored Srpstva primili i veru pravoslavnu.

To bi bio glavni razlog, što je katolička i muhamedanska vera zatirala ime i narodnost srpsku kod svojih vernika. No ima tome i drugih razloga, od kojih su i politički razlozi znatno utecali na ovu istu stvar. Bilo sad ovako ili onako, jedno je ipak ostalo nepromenjeno kod ovih odnarođenih Srba Bosanaca, a to je jezik srpski, kojim i sada a kojim su uvek govorili: taj jezik jeste — štokavština, koju su i oni dotle nazivali samo jezikom srpskim, a koju tek u najvovije vreme počeše nazivati raznim drugim imenima.

No i iz tog najnovijeg vremena imamo dva dokaza, da su i bosanski katolici i bosanski muhamedanci nazivali svoj jezik takođe srpskim. Tako Hrvat Šime Ljubić sam priznaje: da je bosanski fratar Matija Divković zvao svoj jezik, to jest štokavštinu — jezikom srpskim. („Ogledalo" II. str. 354.). Isto je tako g. 1775. napisao neki bosanski muhamedanac rečnik bilja pod ovim natpisom: „Sirf izze otlar bejandir", što znači — „Popis biljaka na srpskom jeziku" (O. Blau „Bosnisch-tiirkische Sprache Denkmäler", 151—174.). Da bi pak rođeni Bosanci igda sebe zvali Hrvatima, a svoj jezik Hrvatskim (izuzimajući najnovije doba) nema ni jednog dokaza.

No kad su Turci osvojili Bosnu, Ercegovinu, Slavoniju, gotovo celu Dalmaciju i veliki deo Hrvatske, sve su se te zemlje zvale imenom „Bosna". Da su se doista sve te različne zemlje i pokrajine zvale Bosnom, to svedoči od strane Hrvata V. Klajić (vidi njegov istoriski atlas, kartu: 6); a od stranaca, koji to svedoče pominjemo Sprunera (vidi Spruner Menke. 3. Nr. 90.). I iz te prilike, što je u to vreme Bosna sa svim nešto drugo značila, nego što znači Bosna danas, i što je onda inače značila, htele bi hrvatske šoviniste da zavedu na stranputicu neobaveštenu svoju masu, da su Bosanci Hrvati. Te sofiste traže one ljude, koji su rodom iz današnje Dalmacije i današnje Hrvatske, ali koji su spadali u starije doba pod geografski naziv „Bosne" — pa bi hteli, da od dalmatinskih i hrvatskih primoraca naprave neke bosanske Hrvate. Ali to niti u nauci, niti u opće ima kakove vrednosti.

Po tome dakle ne čini ništa, što Srbi u Bosni zavedeni i neobavešteni nazivaju svoj jezik raznim imenima. Glavno je dakle to: što su svi Bosanci i Ercegovci govorili jednim i istim jezikom t. j. štokavštinom, kao što i danas njom govore svi Bosanci, bez razlike vere. Da je tako, to najzad svedoči i sam V. Klajić pišući, da „svi žitelji slovjenski u Bosni i Ercegovini, bilo ma koje vjere, govore jednim jezikom". („Bosna", str. 74.) A taj jedan jedini narodni jezik Bosanaca jeste štokavština — dakle jezik srpski.

 

VII.

Dokazasmo eto tako, i ako u najkraćim potezima, da su u današnjoj Bosni i Ercegovini od uvek živeli Srbi, kao i to: da je sam tamošnji narod nazivao i smatrao svoj domaći maternji jezik — t. j. štokavštinu — jezikom srpskim; i to ne samo do Turaka, nego i posle propasti Bosne. Ali kad je Bosna potpala pod Turke, silan se narod iz nje raselio, kako po današnjoj Slavoniji, tako i po današnjoj Hrvatskoj. Kako su današnji Slavonci, naročito oni, što su katoličke vere, većinom došli iz Bosne, premda ih ima, koji su došli i iz stare i iz današnje Srbije, to treba pogledati, kako su ti nekadašnji Bosanci, a sada Slavonci svoj jezik i sebe smatrali — a naročito kako su svoju štokavštinu nazivali. I ovom prilikom poslužićemo se pisanim starinskim spomenicima i to onima, koji su pisali sami Slavonci katoličke vere.

Što se tiče najstarijih spomenika iz vremena, pre nego je Slavonija dopala pod Tursku, može se reći, da ih upravo i nema. Poznata su samo dva pisana spomenika; jedan srpski, pisan g. 1465. u slavonskom Brodu na Savi („Monomenta Serbica" 494.); a drugi hrvatski, pisan u Čovcu kraj slavonske Nove Gradiške (I. Kukuljević „Listine hrvatske, p. 104.). Oba ova spomenika nemaju skoro nikakove vrednosti, jedno, što sami sobom ništa ne kazuju, a drugo opet, što se nezna, ko ih je pisao. Po tome im je ne samo vrednost nego i njihova pravovaljanost veoma sumnjive prirode. Nije dakle drukče, nego da se poslužino sa sponenicima, koji nam potiču iz doba posle oslobođenja.

Poznato je, kako se po odlasku Turaka iz Slavonije, poče lepo razvijati domaća književnost, naročito ona pisana čisto narodnim jezikom. Taj pak jezik jeste najčistija štokavština, kako se samo može poželeti. Pa ajde da vidimo, kako sami Slavonci smatraju tu svoju štokavštinu, t. j. svoj narodni maternji jezik?

Počećemo sa najučenijim mužem svoga doba, sa Petrom Matijom Katančićem, koji je rođen u Slavoniji — Valpovo. On je do duše pisao na stranim jezicima, ali i iz tih njegovih spisa vrlo se dobro može razabrati, kako on misli o jeziku Slavonaca — o štokavštini.

Za njega je taj jezik, jezik ilirski; drugog naziva on apsolutno nema za jezik Slavonaca. Pa po što je njemu štokavština jezik ilirski, onda su mu i svi oni Iliri, koji god štokavštinom govore. Sad treba videti, gde su sve, i ko su upravo ti Katančićevi Iliri?

U svome delu „De Istro" etc. (Budimsko izdanje od g. 1798.) Katančić ovako kaže, da: Crnogorci, Srbijanci, Bošnjaci (naravno razumevajući tu i Ercegovinu) i Srbi u Ugarskoj — i to sa obe strane Dunava, govore jednim istim jezikom, kojim i Dalmatinci — a da se od Hrvata razlikuju (str. 108). Šta više isti Katančić kaže i to: da su se Hrvati uvek razlikovali, pa da se i danas još (XVIII. vek) razlikuju od Dalmatinaca i po jeziku i po domovini — „prefecto et hodie Croatas ab Dalmatis et patria, et laquendi ratione, distinctos bene novimus" (str. 107.).

Da ne bi ko mislio, da je Katančić time samo to hteo reći: kao da se jedino dalmatinski Iliri od Hrvata razlikuju i po domovima i po jeziku, to ćemo navesti i ostale njegove reči, koje će pokazati, da je on dobro uveren bio: da se svi Iliri od Hrvata u svemu razlikuju, pa i u jeziku.

Tako on kaže: da se osim Dalmatinaca i svi ostali Iliri veoma znatno od Hrvata razlikuju; naročito pak po jeziku (str. 227.) A kako on za štovavštinu izrečno kaže, da je jezik ilirski — „Illyrice" (str. 140.), to je očevidno, da su po njemu svi Iliri govorili samo štokavski. Kad njemu svi Iliri samo štokavski govore, i kad se takođe po njemu apsolutno svi Iliri razlivuju u svemu od Hrvata, — onda nema sumnje, da su Hrvati govorili sa svim drugim jezikom, različnim od štokavštine.

Najzad to se i otuda vidi, što Katančić, smatrajući štokavštinu za jezik ilirski, kaže: da je kajkavština (Carniolica) jezik slovenački, dok mu je čakavština jezik hrvatski (str. 140). Ovo se potpuno podudara sa jednom drugom njegovom vešću, gde smatrajući samo čakavce za Hrvate, ovakove im granice prema Ilirima stavlja. On kaže: „Linea ab Dravo per Moslavinam ducta ad Czetinae fluminis Dalmatiae exortum. Regionem ab hac linea in occasum patentem coluere Savienses, et horum posteri Croatae usque hodie colunt". („Specimen Philologiae", etc. 24) A to će reći, da Hrvati žive zapadno od linije povučene od Drave, pa kroz Moslavinu do utoka reke Cetine u Dalmaciji; a na tom prostoru živeli su od uvek njihovi potomci (Čakavci), koji tu i danas još žive. Jasno je dakle, da po Katančiću Hrvati nisu Iliri, i da ne govore ilirskim jezikom, t. j. štokavštinom. Šta više po njemu čak ima i više toga, u čemu su Slovenci (naravno po jeziku) mnogo bliže Ilirima nego li Hrvati (str. 150.)

Videli smo, kako je Katančić rekao, koji su sve to Iliri, koji govore štokavštinom, t. j. koji govore onako isto kao i Dalmatinci. Ali on kaže još i to, kako Bosanci i Dalmatinci govore onim istim jezikom kojim govore i Srbijanci (str. 144.); a malo dalje i na istoj toj strani kaže, kako svi Srbi govore jezikom ilirskim — „Serblii... universi dialecto Illyrice usi". Pa pošto Katančić priznaje i tvrdi, da Iliri sami sebe zovu Srbima, pa da ih i drugi isto tako zovu Srbima, a i Ilirima, a i Vlasima. (str. 217. i 227.), to onda nema sumnje, da je on kao i svi njegovi Slavonci smatrao svoj domaći narodni jezik za jezik srpski.

Eto tako učeni Katančić i kao rođeni Slavonac, i kao katolički kaluđer (franjevac) smatra svoj narodni jeznk, t. j. čistu štokavštinu za jezik srpski; a sve one, koji štovavski govore za Srbe — premda ih drugi pored toga imena još i Ilirima, pa čak i Vlasima zovu. Da Katančić nije ovde pomišljao samo na pravoslavne štokavce, nego takođe i na katoličke, to svedoči on sam, kad kaže: „da vera ne čini razliku u narodnosti — „ad hic (ritus) non facit diversitatem in gente." (str. 143) Najzad to priznaje i sam Ljudevit Gaj, koji kao Hrvat, preporoditelj i pravi otac današnjih Hrvata kaže, da su Srbi Iliri, i to da su: „Iliri... pod slavnim posebnim imenom srpskim". („Ilirske Novine.".g. 1840.)

Sad, kad smo sve ovo vidili, mogli bi poći i dalje, pa pogledati, šta ostali učeni Slavonci, takođe katolici, pišu o narodu, koji živi u Slavoniji, i o jeziku onamošnjeg naroda — o štokavštini. No u mesto toga mi ćemo se zadovoljiti samo sa još dva domaća svedoka, kojima ćemo dovoljno rasvetliti ovo naše dokazivanje.

Torkvato Brlić takođe je katolik i rođen Slavonac, pa i on kaže, da su: „u celom ilirskom trokutu živeli Srbi rimokatoličkog i istočnog (t. j. pravoslavnog) zakona." („Grammatik der illyrischen Sprache.", vidi predgovor str. 3. g. 1854.) Eto gde i ovaj slavonski katolik — „šokac", zna i za Ilire pravoslavne vere i za Ilire katoličke vere, među koje i sam spada i koje on Srbima zove. Za svoj maternji jezik, kojim govore i svi ostali Slavonci bez razlike vere, on izrično kaže, da je jezik srpski (vidi istu gramatiku str. 14). Tri godine kašnje (1857.) izdao je spomenike srpske, za koje reče, da ih je sa nemačkog na srpski preveo; a preveo ih je na čistu štokavštinu. Tako bi to bio još jedan dokaz, da je štokavština ne samo od Bosanaca i Ercegovaca, nego i od Slavonaca smatrana jedino kao jezik srpski. Da je pak ma ko, rođen u Slavoniji, ikada rekao za svoj jezik, za štokavštinu, da je jezik hrvatski, apsolutno nema ni jednog slučaja sve do naših dana. Prema tome nije ni najmanje preterao i zgrešio slavni slavonski pesnik Matija Antun Reljković kad se ovako u pesmi obraćao na svoje zemljake katoličke vere: „O Slavonče! ti se vrlo varaš, koji god mi tako odgovaraš; vaši stari jesu knjigu znali, srpski štili, a srpski pisali". (Djela M. A. Relkovića", str. 291.). Kada bi dakle i na dalje počeli ovako nabrajati sve premnoge dokaze o Srpstvu Slavonaca i njihovog jezika, bez razlike vere, ne samo da bi otegli stvar, nego bi i sa svim suvišno bilo. Prema tome ostaje nam još samo to, da vidimo, kojim je jezikom govorio onaj narod, što je živeo u današnjoj, kao i u Staroj Srbiji. No i suviše bi smešno bilo dokazivati ono, što još niko osumnjičio nije. Jer kako se vidi iz sviju pisanih spomenika stare i današnje Srbije, samo jedno izlazi, a to je: da su tamo živeli sami Srbi i da su govorili takođe jedino štokavštinom, koju su kao i Bosanci i kao Slavonci smatrali i uvek nazivali jedino jezikom srpskim i nikako drugojače. Dakle, jezik i narod današnje Srbije, Stare Srbije, Bosne, Ercegovine i Slavonije bio je od uvek, kao što je i sada, srpski — a govorio je jednom te istom štokavštinom.

Prema tome izlazi samo na jedno: dogod dopire štokavština, dotle dopiru i Srbi.

No, ima ljudi, koji su i u ovako jasnu stvar ipak hteli da uvedu zabunu i pometnju. Ima na ime naroda, koji govori štokavski, i to ne od uvek, pa sebe u najnovije vreme naziva Hrvatima, kao što i štokavštinu ne zovu jezikom srpskim, nego raznim drugim imenima. Ovako šta sa svim je neprirodno — i nikako nije moglo ponići među samim narodom iz njegove sopstvene pobude, nego je umetnim načinom nakalamljeno školom, crkvom i knjigom u opće. Ti dakle ljudi, koji se danas osećaju i nazivaju Hrvatima, a pri tom govore štokavski kao jedinim svojim maternjim i narodnim jezikom, nisu ništa drugo — nego pohrvaćeni Srbi; t. j. Srbi, koji se više ne osećaju i ne zovu Srbima, ali su ipak zadržali mnoge osobine narodnosti srpske, — pa i jezik.

Upravo baš ova prilika, što su ti pohrvaćeni Srbi zadržali svoj prvobitni jezik srpski, i ako su se prestali osećati Srbima, bila je u stanju da ohrabri tolike nadri-naučenjake, naročito hrvatske, pa su počeli tvrditi, ili su bar počeli sumnju u neobavešten svet unositi, kako tobož štokavština nije jezik samo naroda srpskog, nego i naroda hrvatskog, — a ima ih, koji sa svim drsko tvrde, da baš otuda štokavština i nije jezik srpski nego jedino i samo jezik hrvatski, što kako smo videli sa svim obratno stoji.

 

VIII.

Mi bi mogli odma da navedemo skoro sve slovenske učenjake, pa i mnoge strane, koji smatraju štokavštinu jedino kao jezik naroda srpskog. Ali u mesto toga mi ćemo radije navesti nekoliko znatnijih hrvatskih učenjaka, koji će vam u ovoj prilici i ako, kao naši nacionalni protivnici, takođe posvedočiti: da je štokavština jezik srpski. Pre svega počinjemo sa učenim profesorom bečkog univerziteta, sa V. Jagićem, koji i ako nije baš izrečno tvrdio, ipak smatra štokavštinu za jezik srpski. Mi to izvodimo iz premnogih momenata njegovih pojedinih rasprava, članaka i književnih ocena. Navešćemo ovde samo jedan takav primer, koji vadimo iz njegova dela, koje nosi natpis „Historija književnosti naroda hrvatskog i srpskog"; pa evo, šta stoji u tom njegovom delu: „Ono doba (XV. i XVI. vek) bejaše jezik srpski čak jezikom diplomatskim: turskoga, ugarskoga i rumunskoga dvora, kada su štogod s Dubrovnikom ili među sobom ugovarali; to nam dokazuju njihova pisma, koja se nalaze u zbirci srpskih listina, kod Miklošića, kao na primer pisma Amurata II. od 1430. i 1442. g. na republiku dubrovačku, pisma Mohameda II. Alibeja, Hamza-bega, Bajazita II., Selima I., Sulejmana II.; pisma kralja ugarskoga Matije od 1465. g. na fratra Aleksandra Dubrovčana, pisma Ivana Zapolje na Mehmed-bega, pismo Aleksandra vojvode moldavskoga na Dubrovnik i t. d." To je samo jedan primer, a takovih bi primera mogli još navesti, no mi smo zadovoljni i sa ovim jednim, iz koga se sa svim lepo vidi, kako i Jagić, i ako Hrvat, a kao stručan učenjak prvog reda kaže otvoreno, da su jezikom srpskim bila pisana sva ona napred pomenuta pisma. Ta pak pisma pisana su čistom štokavštinom; šta više onom istom, kakovom se svi Srbi i danas služe. Po tome dakle Jagić kao Hrvat priznaje, da je štokavština jezik srpski.

Za Jagićem došao bi odma Šime Ljubić koji kaže, da „mieste što i šta, s kojima se Srblji uvijek služe, Hrvati upotrebljuju višekrat ča, a gdje je talijanština imala više upliva ca". („Ogledalo". I. 68.). On ide i dalje, na do najmanjih sitnica kazuje, u čemu se sve jezik srpski od jezika hrvatskog razlikuje, to jest, u čemu se razlikuje štokavština od čakavštine. Tako on navodi čak i to, kako „Hrvati mal da ne svudi izgovaraju h kao niemci ch a Srblji ne". („Ogledalo". I. str. 68.). Ostajući dosledno pri svojoj tvrdnji, da je štokavština jezik srpski on i jezik Dubrovčana i Kotorana naziva i smatra jezikom srpskim, te kaže, da su „djela starijih spisatelja dubrovačkih kotorskih rodom srpskim ili barem odgojenih pod uplivom srpskog nariečja kako na primjer Šiška Menčetića, Gjore Držića i t. d." („Ogledalo". I. str. 69 i 70).

Isto tako sudi o štokavštini i Jurko Križanić, čuveni hrvatski panslavista, rođen u sred današnje Hrvatske, kraj Karlovca. On je na ime god. 1666. napisao slovensku gramatiku, u kojoj je između ostaloga govorio i o jezičnoj razlici između srpskog i hrvatskog govora. Ako mu se ma šta drugo može prebaciti, to mu se jedino ne može prebaciti, da nije znao kakovim, jezikom govore njegovi Hrvati, jer je taj jezik u isto vreme i njegov sopstveni jezik. Srbe je naravno manje poznavao, i to samo one, koji su živeli u provincijalnoj Hrvatskoj, od kuda je i sam rodom bio. S toga on i govori samo o štokavštini južnog narečja.

Govoreći dakle o razlici srpskog i hrvatskog jezika, on kaže i to, kako pisme l, ako je kod Srba na kraju reči, onda glasi kao o; dok isto to l kod Rusa i Hrvata ostaje i na kraju reči l. Dalje kaže on, kako Srbi u drugom padežu množine imaju a, dok Rusi i Hrvati toga nemaju. Dalje govori, kako Srbi menjaju u pojedinim padežima g, k i h u z, c i s, a Rusi i Hrvati ni to ne čine. U mesto toga oni „ljubet neot minno izrikat ta slova" i. t. d. („Rad", XVI. 191.—192.) A iz svega ovog izlazi opet ono isto, t. j. da i ovaj Hrvat smatra štokavštinu za jezik srpski.

Sada prelazimo na Ljudevita Gaja, koji je do duše prvak ilirskog pokreta, ali je ipak Hrvat. Šta više Gaja sami Hrvati smatraju kao svoga narodnjeg preporoditelja. Ajdemo dakle da vidimo, šta kaže taj Gaj za jezik srpski, t. j. za štokavštinu.

God. 1852. napisao je Gaj u svojim sopstvenim novinama jedan članak, u kome polemišući sa Antunom Starčevićem, kaza i ovo: „Kao što ja, tako i veća čast rodoljubivih Hrvatah, koji braću Srblje i Srbstvo, kao najglavniji temelj jugoslavjanske, ili kako ju mi polag stare dogodovštine nazvasmo, ilirske narodnosti smatramo." Dakle Gaj i mnogi Hrvati smatraju Srbe kao Ilire, i to kao najglavniju granu i temelj narodnosti ilirske. Ali kako Gaj ne isključuje iz Ilirstva ni ostale Jugoslovene, kao n. pr. Slovence, Hrvate i Bugare; to je veoma potrebno videti, šta on dalje o najglavnijoj grani i temelju Ilirstva sudi?

Osvrćući se uzgred u produženju pomenutoga svog članka i na Pavla Vitezovića, takođe Hrvata, koji se je mnogo borio za narodni jezik, ovako produžuje Gaj: „Kamo sreće, da je on onda (t. j. Vitezović) kao što mi sada u novija vremena, najglavnije grane jezik (t. j. jezik srpski)... u svojoj cjelosti prigerlio". Eto dakle gde i Gaj priznaje, da su svi Iliri izabrali jedan isti jezik, i to jezik najglavnije grane ilirske; a ta grana, koja je u isto vreme i temelj Ilirstva, kako smo po samom Gaju videli, jeste narod srpski. Kako je pak jezik naroda srpskog štokavština, to onda sledi, da i Gaj priznaje štokavštinu za jezik srpski. Do duše i Gaj i njegovi Iliri često puta zovu tu istu štokavštinu i jezikom ilirskim, nu to ne menja u načelu Gajevo tvrdo uverenje, da je štokavština, kojom sada svi Iliri govore, — jezik srpski. „Tako na primer — kaže Gaj — sav svet zna i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još niti iz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da to (t. j. jezik, kojim je pisana ilirska književnost, a to je štokavština) nije srpski, već ilirski jezik". („Danica" br. 36. god. 1846.)

Držimo, da ovo nekoliko važnih priznanja sa strane najučenijih ljudi hrvatskih bejahu dovoljni, pa da se vidi, kako i sami Hrvati smatraju štokavštinu za jezik srpski. Dakle i po priznanju samih Hrvata izlazi, da štokavština nije hrvatski, nego samo jezik srpski. Nu mi se ne ćemo samo time zadovoljiti, da to dokažemo; mi ćemo i dalje poći, kako bi sa svim potpuno mogli dokazati i videti: koji je to narodni jezik hrvatski, kad već štokavština, po priznanju samih Hrvata, nije jezik hrvatski. I za to ćemo se takođe poslužiti hrvatskim piscima, koji će nam i u ovoj prilici sami kazati: Koji je taj jezik, kojim govore Hrvati kao svojim narodnim jezikom?

Pre svega treba znati, da kao god štokavštinu, tako i kajkavštinu sami Hrvati ne drže i ne smatraju za jezik naroda hrvatskoga. Sam I. Kukuljević otvoreno priznaje, da kajkavština nije hrvatski, nego slovenački jezik. Kada je ono 15. juna 1861. g. kao veliki Župan držao govor u trojedničkom saboru, onda je između ostaloga rekao i ovo: „Jezik onaj, što ga naš narod hrvatski ispod Okića, oko Samobora, u Zagorju i Turovom polju govori (a to je kajkavština) nije po zakonih jezikoslovlja čisti hrvatski, premda se sade tako zove... ta zpravo imenom slovenskim (t. j. slovenačkim -- kranjskim) nazivao ga je sam naš (hrvatski) narod još u XVI. i XVII. vijeku". Ko zna, koliko je zaslužan za Hrvate ovaj isti Kukuljević, i kome je poznato, kakav je strašan hrvatoman on bio, taj će izvesno moći i to pojmiti, od kolike je vrednosti ovo njegovo priznanje za našu tvrdnju: da kajkavština takođe nije jezik naroda hrvatskoga.

Ali ne misli tako samo Kukuljević, nego se može reći, da to njegovo mišljenje deli i sam Jagić. U jednom svom delu dokazivao je St. Novaković, da je kajkavština dijalekat hrvatski. To se nije svidelo Jagiću, pa pozivajući se na Daničića, koji kajkavštinu smatra samo kao razriječje dialekta slovenskoga, drži, da je Novakoviću „valjalo sa svim negdje drugdje gledati Hrvate i hrvatsku književnost, a ni po što u pukom kajkavizmu". („Rad", XVIII. str. 240). Dakle i Jagić kaže, da se kajkavština ni po što ne može uzeti kao jezik hrvatski. Isto su to i još kud i kamo jače dokazivali i ostali Hrvati kao god i strani pisci, među koje na prvom mestu spominjemo: Miklošića, Budmanija, Daničića. Svi su oni dokazivali ne samo da kajkavština nije jezik hrvatski, nego šta više, da je i tako zvana „hrvatska kajkavština" mnogo bliže slovenačkom, nego li hrvatskom jeziku. Kad se svemu ovome doda još i ta prilika, što Slovenci ne poznaju nikakova druga jezika, kojim bi se kao svojim narodnim služili, osim jedine kajkavštine — onda držimo, da ne ćemo ni najmanje pogrešiti, ako budemo tvrdili, da i kajkavštvna nije jezik hrvatski nego slovenački — kranjski.

 

IX.

Kad znamo i kada postoji fakt, da ni štokavština, ni kajkavština nije jezik naroda hrvatskoga, onda nam ništa ne smeta da tvrdimo da je jedino čakavština narodni jezik Hrvata. I to ne od skora, nego od najstarijih davnina; upravo od onda, od kada se za nju zna, pa sve do dana današnjega. Istu su čakavštinu samo Hrvati upotrebljavali kao svoj jezik, pa je tako i danas još, samo oni upotrebljavaju kao svoj narodni jezik. Tako čakavštinu poznaje sveopća nauka, tako je smatraju svi slovenski naučenjaci, pa najzad tako je smatraju i sami Hrvati, što i jeste kod ove stvari najznačajnije.

Da je čakavština narodni jezik hrvatski, to se i otuda vidi, što se ona i danas još proteže i vlada, jedino onde, gde žive Hrvati bez primese srpske ili slovenačke. Tako n. pr. na onom istom prostoru gde je još Porfirogenit stavio granice hrvatske, posle prvog doseljenja njihovog, živeli su od uvek čakavci.

Pred nama su „Listine hrvatske" što ih 1863. g. izdade I. Kukuljević-Sakcinski. Tih listina ima 380. (trista i osamdeset), a ni jedna ne dopire istočnije od Vrbasa i južnije od Cetine; drugim rečima, sve su one pisane u onim granicama, koje Porfirogenit stavlja Hrvatima i Hrvatskoj. Ako od ovih listina izostavimo one dve-tri srpske listine, koje je Kukuljević umetnuo u svoju zbirku, takođe kao hrvatske, onda ćemo videti: da su sve ostale pisane isključivo čakavštinom. Ova prilika tako je očevidna, da bi svako mogao i bez komentara odma uvideti, da samo čakavštini pripada ime hrvatsko. To na posletku priznaje i ugledan hrvatski pesnik Stanko Vraz, koji 1843. g. ovako pisaše o imenu hrvatskom: „po pravu (t. j po jeziku) to dakle ide ime (ime hrvatsko) jedino Hrvate, čakavce, t. j. onu granu južnoslavjansku, što treba u svom govoru ča miesto šta ili kaj; a ti Hrvati stanuju od starine u Primorju, po većoj strani primorskih varoših, zadarskom okružju i po otocih primorskih i dalmatinskih („Kolo". III. 31.).

Sa malom razlikom Porfirogenitovih hrvatskih granica, eto gde i S. Vraz priznaje, da su Hrvati samo čakavci, a čakavština da je jedino jezik hrvatski. Svi hrvatski pisci i starijeg i novijeg doba, nazivali su svoj čakavski jezik, hrvatskim jezikom; a nema apsolutno ni jednog primera, da je ma koji čakavac nazivao svoj jezik i sebe ni Slovencem — Kranjcem, ni Srbinom. Po tome ne može biti sumnje, da je čakavština jedini narodni jezik hrvatski.

No priznati se mora, da ipak ima „hrvatskih listina", koje su pisane štokavštinom a koje potiču iz krajeva, dokle ne dopiru istorijske i etnografske granice Hrvata. Takove su listine pisane od pohrvaćenih Srba; jer kako već napomenusmo, ima i takovih ljudi, koji se sa svim osećaju hrvatski, smatraju sebe i svoj jezik hrvatskim, a ipak govore srpski onako isto, kako su govorili, dok se nisu Hrvatima zvali i osećali. Ti ljudi jesu danas pohrvaćeni Srbi, koji su zadržali i kao Hrvati svoj nekadašnji jezik srpski, te od takovih datiraju i svi oni spomenici, koji se smatraju hrvatskim, a među tim su pisani jezikom srpskim, t. j. štokavštinom. Za ovo imamo prekrasne potvrde u tome, što nema ni jedne takove listine, koja je pisana u vremenu pre srpskih doselenja u krajeve, gde Hrvati žive i gde se mešaju sa Srbima.

Isto tako ima i čakavskih listina iz krajeva severno od Kupe, gde su se Hrvati sa Slovencima mešali, dok u opće nema ni jednog primera, da su Hrvati bili štokavci, gde su se samo sa Slovencima mešali, nego su tu kao uvek samo čakavci ili kajkavci, koji nisu niko drugi, nego pohrvaćeni Slovenci. Na granici kranjske granice nalaze se dva čisto srpska sela, Marindol i Bojanci, koja su od svuda opkoljena samom kajkavštinom, pa ipak oni i danas sačuvaše svoj čisti srpski jezik, svoju štokavštinu. Isto tako ima u Istri jedno srpsko selo, Peroj, takođe opkoljeno od svuda čakavcima i kajkavcima, pa je i ono sačuvalo sve do danas svoju čistu srpsku štokavštinu. Ovo nisu puke slučajnosti, nego to su veoma jake činjenice, po kojima nije teško dokučiti, da su jedino čakavci Hrvati, a čakavština narodni jezik hrvatski. Drugim rečima, gde god se spominju štokavci i kajkavci pod imenom narodnosti i jezika hrvatskog treba znati, da su to pohrvaćeni Srbi i Slovenci. Ovom pohrvaćivanju išle su znatno na ruku i političke, a bogme mnogo više ondašnje verske prilike, a takovo Hrvatstvo jeste pojam, čisto umetne i političke prirode, koji je novijeg datuma i koji nema ničeg zajedničkog sa narodom hrvatskim u genetičkom smislu. To novije i političko Hrvatstvo potiče već iz XVI. veka, kada su se Srbi, bežeći ispred Turaka, još jače nego dotle izmešali sa Hrvatima. Ponavljamo, da su tek mešavinom naroda hrvatskog s narodom srpskim i slovenačkim, ponikli ovi novi i politički Hrvati; ili bolje, ovi „hrvatski" štokavci i kajkavci. To je najzad svakome dobro poznato, ko god se iole bavio odnošajima Hrvata i Srba i ko je ma što god o tome mislio.

Sam učeni Jagić otvoreno priznaje, da tek nekako od XV. i XVI. veka potiču one tako zvane „listine hrvatske", koje su pisane u današnjoj Hrvatskoj, a u dobu uskočkom. Jedino te „hrvatske listine" pisane su, kako sam Jagić veli, štokavštinom i ćirilicom. Nama se takođe čini, da su te iste listine samo za to „hrvatske", što su pisane u Hrvatskoj, i što ih je g. Kukuljević uturio u svoju zbirku „Listina hrvatskih".

Čudnovata i u svetu retko poznata pojava, koja kod Hrvata u veliko vlada, jeste neobična manija za svojatanje tuđega u opće, a napose za svojatanjem tuđih jezika, napuštajući pri tome svoj sopstveni. Takovo postupanje urodilo je veoma nemilim plodom, jer je narod hrvatski postao skroz ravnodušan kako prema svom jeziku, tako i prema svojoj narodnosti i domovini. U tome se tako daleko išlo, da i sam Smičiklas priznaje, kako se „Hrvat po stotinu puta i gotove uviek sam nazivlje općim imenom Slaven, a gotovo nikada Hrvat". „Poviest Hrvatska", I. str. 500).

Tako je eto potrajalo sve do oslobođenja Hrvatske i Slavonije ispod Turaka. A odma posle oslobođenja počnu se Hrvati pribirati oko narodne književnosti uviđajući jedva jednom, da se književnost ne mora samo na latinskom, nemačkom i mađarskom jeziku pisati. No na prvom koraku morali su se spotaći, po što ni sami nisu znali, ko su i šta su; kojoj li narodnosti pripadaju i koji je njihov narodni jezik. Uza sve to mnogo su hteli, a snaga im bejaše premalena, za to se sva tadašnja književnost njihova preokrete u ilirsku. Prvi njihovi ljudi počeše propovedati zajednicu sviju Jugoslovena pod općim i zajedničkim imenom ilirskim. Tom su se pokretu odazvali mnogi Slovenci, ali se Srbi ne odazvaše, poglavito s toga, što su zarana primetili, kako je to Ilirstvo upereno u prvom redu protiv Srpstva. To najzad svedoči i sam dr. Šime Mazura, koji kaže, kako je „idejom ilirstva i jugoslavenstva bila namienjena Hrvatskoj mnogo šira zadaća od one, koja se danas specifički izrazuje izrazom „hrvatske državne misli". („Programi, i t. d. str. 42.) No još nam bolje kazuje to isto hrvatski pesnik Drag. Rakovac pišući g. 1843 svoj „Mali katekizam za velike ljude". Tako on kaže, da se Hrvati samo za to zovu Iliri „što hoćemo da imamo literaturu, a znamo da naše tri hrvatske županije – ne mogu imati svoje posebne literature. Naša literatura treba da obuhvati i ostalu našu braću po krvi i jeziku: Slavonce, Dalmatince, Srblje, Krajnce, jednom rečju sve jugo-zapadne Slovene. Ona se (naravno literatura) ne može nazvati hrvatskom po tome, što bi tada svaka od rečenih narodnosti (t. j. ilirskih) mogla zahtevati, da se zove i njenim imenom, zato se eto moralo uzeti jedno opšte ime... a to je ilirsko". Iz svega se dakle lepo nože videti, kako su tada maleni i neznatni Hrvati hteli, da se pomoću Srba i Slovenaca povećaju i rašire; i to poglavito baš ilirskim pokretom.

Uzmemo li sad sve ono na oko, što su i kako su, i pre i posle ilirskog doba, Hrvati postupali prema Srbima, biće nam na mah sve ono jasno, šta su Hrvati smerali sa Ilirizmom postići. No glavno je ipak to, i ne da se ničim pobiti da su Hrvati primili u ilirskom pokretu štokavštinu od Srba i — da se tek od onda sa njome služe, od kada su došli u bliži doticaj sa narodom srpskim, upravo od onda od kad potiču prva pohrvaćivanja Srba prvo u Dalmaciji, pa mnogo docnije u Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji.

 

X.

Prvi među Ilirima, bio je dr. Demeter, ugledan dramski pesnik i prvak tadašnjeg ilirskog pokreta, koji je iskreno ispovedio još 1847. godine, kako su svi Iliri usvojili jedan jedini jezik te ga priznali za svoj ilirski jezik. Jer „perva naša skerb bila je odlučiti — veli Demeter — koje jugoslavjansko nariečje podići se ima na naš književni jezik". („Danica" br. 12) Taj jezik što ga Hrvati izabraše za opći, jezik ilirski, jeste jezik srpski, na ime štokavština, što priznaje i sam Š. Ljubić kad kaže, kako „današnji Hrvati, kojih nema mlogo, na Gajev poziv odlučno odstupiše, od svoga (jezika) pomiešanog poriekla... te su ozbiljno poprimili tako zvane srpske načine i oblike jezične... do ciela u učenju i u javnom životu". („Ogledalo". I. str. 70 i 71).

No u mesto da budu blagodarni Srbima, po neki Hrvati počeše dokazivati, da štokavština nije samo srpski, nego i hrvatski jezik; pa se najzad nađe još i učenija glava, dobro poznati „prvak naroda hrvatskog" dr. Antun Starčević, kom ne izede stid obraz, kad reče 1852. g. da on ne zna za srpski jezik. Baš u Gajevim „Nar. Nov." napisa on nekoliko članaka, gde između ostaloga i to kaza, da „Hrvati imaju tri nariječja i to: štokavsko, kajkavsko i čakavsko" Toga radi napadnu Srbi Gaja, čudeći se, kako je mogao dopustiti Starčeviću, da takav pamflet štampa baš u njegovim „Nar. Nov.", koje su dotle sa svim drugačije pisale? Na to je ustao Gaj, te je 3. novembra 1852. g. napisao „Izjavljenije radi Starčevićevih članakah o Srbima i serbskom jeziku". Tu se on pravda, da je to mogao učiniti Starčević samo za to, što je u odsustvu Gajevom isti pamflet proturio u njegove novine. Te najzad priznaje, da su hrvatski Iliri uveli u svoj celosti jezik srpski u književnost hrvatsku.

Još mnogo pre toga napisao je Gaj 1846. god. u „Danici" članak pod natpisom „Čije je kolo?". Govoreći u tom članku, čiji je ovaj jezik štokavski, što ga svi Iliri u svoj celosti usvojiše, on kaže: da je srpski. Evo toga njegovog priznanja: „kako da se prepiremo, što je kod Srbaljah narodno, što li nije; kod Srbalja, u kojih od oltara do čobana ništa biti ne može, što ne bi narodno bilo; kod Srbalja, od kojih mi jezik (naravno štokavštinu) u svojoj mudrosti i u svom bogatstvu i običaje a svojoj izvornosti i čistoti učiti moramo, ako hoćemo (naravno Hrvati) da ilirski život obnovimo; kod Srbaljah, koji su u svetinju svoga srpstva onaj narodni duh i ono rodoljubstvo uzdržali, kojim smo i mi u novije doba, radi sloge pod prostranim imenom „ilirstva", novim životom uskrsnuli; kod Srbalja, koji su nama (Hrvatima) od starine sve sačuvali, a kojima mi malo, ili sa svim ništa glede samoga narodnoga života dati ne možemo... Nikako se neda izvesti ona posljedica da nešto nije srpski samo zato, što je i ilirski... Ta na primjer sav svet zna i priznaje da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još niti iz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da to nije srpski već ilirski jezik; pače se ponosimo i hvalimo Bogu velikomu, što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo". Eto tako i sam Gaj, kao pravi otac i preporoditelj današnjih novih, ili bolje da rečeno, političkih Hrvata, otvoreno priznaje, da je on uzeo jezik srpski zajedno sa narodnim običajima i pesmama za književni jezik kod Hrvata. Šta više, on se ponosi, što Hrvati sada, po što su primili srpsku štokavštinu, imaju sa Srbima jedan i isti književni jezik. Dakle kad se sve uvaži, onda izlazi, da su Hrvati uzeli srpski jezik samo za književni jezik, a narod hrvatski i na dalje je ostao pri svome starom jeziku — pri čakavštini, kao što njome i danas još govori. Sa svim se drugo smeralo sa primanjem jezika srpskog, ali se hvala bogu nije uspelo; pa za to, kad su Hrvati videli, da nikako ne mogu Srbe progutati — i da Srbi i na dalje ostaju Srbi i ako su Hrvati primili njihov srpski jezik, a u nadi, da će ih tako lakše pohrvatiti — počeše gubiti svu volju za Ilirizam.

Oni se na brzo osvedočiše, „da ne valja niti po zraku ilirske kule graditi, niti odviše u druge se uzdati i njihovo prijateljstvo tražiti, već da je najbolje na temelju svoje historije i svojih starodavnih pravah razvijati svoje biće". („Pozor", br. 70. 1863.). Tako se završilo Ilirstvo, sa kojim su se Hrvati bez po muke raskrstili, ali nije tako lako išlo sa rastajanjem od tek primljenog srpskog jezika. Srpski jezik, koji je sve više među Hrvatima prodirao, nisu nikako hteli odbaciti, i ako je još 1845. god. županija zagrebačka zahtevala „ukinuće novog ilirskog (t. j. srpske štokavštine) i uvedenje starog hrvatskog pravopisa, te razdvojenje osnovane katedre hrvatsko-slavonskog jezika i književnosti, u jednu katedru hrvatsku a drugu slavonsku". Ovde je očevidno, da se pod katedrom jezika slavonskog rasumevao onaj isti jezik srpski, što ga je Gaj po sopstvenom priznanju uzeo od Srba, te ga u celini uveo u književnost hrvatsku.

Premda je opća želja puka hrvatskog bila, da se Hrvati posve oproste ilirizma i jezika srpskog; i ako se to najzad i u novinstvu zahtevalo, — ipak se štokavština nikako nije iz hrvatske književnosti ispustila, nego je i u sve škole i zvanja uvedena. Ona poče malo po malo prodirati i u javni i u privatni život skoro svih Hrvata, te posta čak i zvanični zemaljski jezik cele trojedne kraljevine.

Tako, kada je Veber Tkalčević 1885. g. kazao u skupštini „Matice Hrvatske", da primećuje, kako neki mlađi pisci hrvatski sve to više prijanjaju uz način pisanja „koji se obično zove srpski" a to je štokavština, i da on taj isti jezik naziva i hrvatskim samo za to, što njime danas govore i neki Hrvati, — to je on i suviše skroman bio, naročito prema onome, što su pojedini Hrvati o srpskom jeziku govorili i pisali. Njima nije baš ništa smetalo, da svojataju jezik srpski zajedno sa slovenačkim, pored sveg toga, što je narod hrvatski još i u XVIII. veku nazivao kajkavštinu samo slovenačkim – kranjskim, i što je štokavštinu sve do naših dana svako živi od Hrvata smatrao kao jezik „vlaški" t. j. srpski. Danas pak, počinjući od poslednjeg seoskog pisara, pa sve do univerzitetskog profesora, nema ni jednog Hrvata, koji drsko ne tvrdi, da je štokavština jezik hrvatski, izuzimajući prost narod, a osobito kajkavce, koji još uvek smatraju štokavštinu kao „vlaški" t. j. kao srpski jezik.

Razgledamo li malo bolje kod naše braće Hrvata tu čudnu pojavu za svojatanjem tuđih jezika, videćemo, kako su oni upravo od najstarijih davnina veoma silno naginjali za prisvajanjem tuđih narodnih obeležja, a naročito tuđih jezika. Tamo je bilo vremena, kad su se Hrvati služili isključivo latinskim jezikom; kašnje su primili jezik mađarski, onda slovenački-kranjski, pa zatim nemački — i najzad evo gde primiše i naš srpski jezik. Kako je izvršeno to primanje našeg jezika, mi smo potanko razložili u ovoj našoj knjižici i sudeći po tome, možemo ponovo kao sa svim pouzdano zaključiti i reći: da su jedini pravi Hrvati oni koji govore čakavski. Oni pak Hrvati koji govore kajkavski i štokavski takođe su Hrvati samo što ne govore svojim, nego tuđim — srpskim i slovenačkim jezikom. Ali takovi Hrvati nisu pravi, jer su postali od pohrvaćenih Slovenaca i Srba, te su kao takovi koje politikom, a koje školom i crkvom stvoreni. Ne ćemo dakle preterati ni malo, ako kažemo, da je pojam takovog novog hrvatstva puki politički pojam. I tako dakle možemo završiti ovu našu knjižicu sa neoborivim dokazima potvrđenom istinom: da su Štokavci samo Srbi a štokavština da je samo jezik srpski!

 

Preuzeto iz digitalne biblioteke: